U radionici, koja se nalazi neposredno uz njegovu porodičnu kuću, izrađuje skulpture, tradicionalne posude za hranu, suvenire i predmete po porudžbini.
Na važnost njegovog posla ukazuje i činjenica da je on jedan od rijetkih preostalih grnčara u Novom Pazaru.
“Ovaj oblik rada je svojevrsna antistres terapija. Veoma pomaže osobama da koncentraciju preusmjere sa svakodnevnih poslova i stresnih situacija na parče gline. Za ovaj posao je potrebno da budete fokusirani, takođe su neophodni mir i tišina. Vrijeme nevjerovatno brzo prolazi”, priča on za naš portal.
Dazdarević voli da radi sa različim materijalima, naglašava da se bavi primjenjenom umjetnošću koja, kako kaže, ima svoje prednosti.
Video emisija o vajaru u grnčaru Hajrudinu Dazdareviću
On ističe da ljudi od njega najčešće traže izradu glinenih posuda za vodu, đuveč, pasulj, kao i dekorativne posude koje često naručuju različiti ugostiteljski objekti. Za mnoge gurmane hrana iz grnčarije ima poseban ukus.
“Ljudi su shvatili da sam ja nosilac tog starog zanata, neko ko čuva tradiciju. Oni znaju gdje mogu da nabave različite posude, kao što su posuda za đuveč, testija, brdak, tafče na grafče i tome slično. Ljudi znaju da je pazarsko, zapravo pazarsko, nezamjenjivo. Taj kvalitet se gotovo nigdje na svijetu ne može kupiti“, kaže Dazdarević.
Učenik majstora Ljutva Bondžukovića
Znanja i vještine ovog umjetnika kombinacija su onoga što je učio na Odsjeku za vajarstvo Fakulteta likovnih umjetnosti u Prištini i onoga što je naučio družeći se sa starim novopazarskim grnčarima, koji za ovaj posao nisu koristili moderne alate i moderne pećnice.
“Učenik sam starog majstora Ljutva Bondžukovića. Intenzivno smo se družili u periodu bombardovanja, ja sam tada imao oko 20 godina. Redovno sam kod njega dolazio i na taj način sam naučio zanat. Nekada se pekla glina na drvenim pećima, sada je nova tehnologija, najčešće se koriste električne ili gasne peći”, kaže Dazadarević za Free media.
Proces izrade glinenih predmeta nije jednostavan. Iako je zbog modernih alata lakši nego u prošlosti, do krajnjeg cilja se mora doći kroz nekoliko faza izrade.
“Kada se izradi željeni oblik, izgrađuju se ručke, zatim ide šmirglanje. Nakon toga je prvo pečenje na 850 stepeni, pa drugo pečenje, da bi predmet dobio boju”, kaže Dazadarević.
Radionice za mlade
Nije rijetkost da umjetnici imaju dva posla, jedan da osiguraju egzistenciju i drugi koji više vezan za ono što zaista vole da rade.
“Radim u ‘Školi za dizajn tekstila i kože’ i u osnovnim školama ‘Đura Jakšić’ i ‘Avdo Međedović’. Imam puni fond časova. Moram raditi u školi, ali i moram raditi sa strane. Tu su i dječaci, moji sinovi, koji mi pomažu. Neki dio mogu da ošmirglaju i ofarabaju, ali uvijek na kraju traže neku nagradu”, priča nam kroz osmjeh ovaj vajar iz Novog Pazara.
Svojevrsna misija koju ima ovaj vajar ne ogleda se samo u izradi predmeta, već i u želji da prenese znanje.
On redovno učestvuje u radionicama na kojima se se trudi da mladima, učenicima osnovnih i srednjih škola, prenese vještinu izrade posuda.
Kako kaže za naš portal, takve radionice su idealna prilika da se oživi tradicija, podspješi kreativnost mladih i sprovede jedno nezaboravno druženje.
Dazdarević je na Univerzitetu u Prištini stekao zvanje diplomirani vajar, a na Interncionalnom univerzitetu u Novom Pazaru master grafike. Radove izrađene u glini, kamenu i drvetu, izlagao je na brojnim individualnim i kolektivnim izložbama.
A. Šaljić
