Ovaj novopazarski pesnik, pripovedač i esejista Maruf Fetahović dobitnik je poslednje književne nagrade „Pero Ćamila Sijarića“, koju Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV) dodeljuje pojedincima u oblasti književnosti. Mnogi ga u ovom kraju pamte kao profesora književnosti, koji im je utkao ljubav prema čitanju. Bio je prvi predsednik Udruženja pisaca Sandžaka. Objavio je više knjiga proze i poezije, brojne poeme, zastupljen u udžbenicima bosanskog jezika i antologijama, a sarađivao je sa mnogim jugoslovenskim književnim časopisima i listovima.
Free media: Kako se osećate kao dobitnik nagrade “Pero Ćamila Sijarića”, šta za Vas ona predstavlja?
Fetahović: Ova nagrada za mene predstavlja posebnu počast, a nekada davno stari Latini su rekli: Počast hrani umetnost. Osećam se veoma prijatno, a posebna čast mi je što mi ova nagrada dolazi iz mog grada. Svako priznanje laska čoveku, ali ga i obavezuje. Dakle, posle ovakvih počasti čovek mora nastaviti dalje da radi i stvara.

Maruf Fetahović i Ćamil Sijarić
Free media: Vaše pisanje kritičari upoređuju sa Ćamilom Sijarićem. Bili ste prijatelj sa njim, kako ste se upoznali?
Fetahović: On je bio školski drug mog oca, tako da je prilikom dolaska u Novi Pazar bio često naš gost. Simpatisao me je, jer sam ja još kao učenik dobijao nagrade za pismene zadatke i na raznim konkursima. Voleo sam sa njim da razgovaram o književnosti. Kada nije imao vremena da boravi kod nas, odsedao je u hotelu „Vrbak“, pa bih mu ja tamo odnosio rukopise svojih pesama ili priča. On je posebno voleo prozne radove. Ohrabrivao me je da objavljujem knjige, uvek me je savetovao kada to da uradim, odnosno da ne moram svako delo da objavim onda kada ga i napišem. Moram da priznam da sam slušao njegove savete i pridržavao ih se. Jednom se desilo da sam na nekom jugoslovenskom konkursu poslao priču “Rušljani“. Na konkursu se radovi šifrirano šalju, a žiri je prvu nagradu dao meni, ubeđen da je po stilu pisanja daje Ćamilu Sijariću. Međutim, bili su iznenađeni kada su videli moje ime, pa su tu odluku izmenili i dali mi drugu nagradu, a treću je dobio sarajevski pisac Dragoljub Jeknić. Prvu nagradu tada nisu nikome dali, ali je to za mene ipak bila velika satisfakcija i znak da sam na neki način dostigao Sijarića.
Free media: Kroz Vaš književni opus bavili ste se Bošnjacima, Bosnom i sećanjima na detinjstvo i odrastanje. Gde ste nalazili najveću inspiraciju?
Fetahović: Najveća inspiracija za mene bila je domovina. Opet ću citirati Latine, koji kažu: Pesnik voli domovinu, o domovini peva. Tako sam i ja sticajem okolnosti i sudbine odlazeći iz rodne Bistrice, koja je 12 kilometara udaljena od Bijelog Polja, još kao dete uvek bio vezan za zavičaj, moj Sandžak, koji sam mogao da vidim preko leta, jer smo bili izbeglice iz svog vilajeta. Još u detinjstvu sam učio iz životnih situacija, a osnovnu školu sam završavao u četiri grada, ali sam još tada shvatao da se zemlja gradi, a da se stvara nova budućnost. Leti sam uvek težio da budem u rodnom kraju, a često sam putovao peške, jer su saobraćajne veze u to vreme bile teške i u posleratnom periodu se živelo oskudno, ali se radilo budno i stvaralo. To sam gledao svojim očima i rastao sam na neki način sa osećanjem bliskosti sa svim našim krajevima. Dakle, rastao sa osećanjem da je cela Jugoslavija moja domovina, a Sandžak kolevka. U Novom Pazaru sam završio Gimnaziju, a književnost završio na Filološkom fakultetu u Beogradu. Posle studija sam se vratio u Novi Pazar i već tada imao prvu književnu afirmaciju kroz objavljivanje radova u našim poznatim časopisima. Gostovao sam na književnim večerima, a moje ime je bilo poznatije van Novog Pazara, nego u njemu.


Free media: Koja Vam je knjiga najdraža i koju biste preporučili mladima za čitanje?
Fetahović: Ako baš moram da izdvojim samo jednu knjigu onda bi to bila klasik književnosti 20. veka od Čingiza Ajtmatova “I duže od veka traje dan“, koju najsrdačnije preporučujem. To je Kirgistanscki pisac za kojeg se smatra da je predvideo globalne probleme sa kojima se savremeni svet suočava. Jedan je od najvećih proznih pisaca, a bio je i pesnik, izuzetan predstavnik magičnog realizma. Dobra je i njegova knjiga “Zbogom guljsari“. Od mojih proznih knjiga preporučujem “Koralj od divana“, dok od poezije ne bih mogao da izdvojim jednu zbirku, čak ni pesmu, sve su mi drage. Neskromno sam oduševljen pesmama koje sam u mladosti napisao.

Free media: Bili ste prvi predsednik Udruženja pisaca Sandžaka. Kako je došlo do njegovog osnivanja i koliko ste Vi bili aktivni u tom udruženju?
Fetahović: Udruženje je formirano, koliko se sećam, 1990. godine. Do njegovogog osnivanja došlo je jednodušnim angažovanjem i zalaganjem pesnika iz celog Sandžaka ili kako ja to u poeziji kažem: sa tromeđe. Organizovali smo se i na taj način digli glas protiv opasnosti koja je u to vreme pohrlila prema Bošnjacima u Sandžaku, a još više onima u Bosni. Bili smo spremni da mostovima pesničke reči jačamo zajedništvo među narodima, te da se suprostavimo tadašnjim nacionalističkim sukobima i da se borimo za mir u ovim krajevima, ali i šire. Osnivanje Udruženja pisaca Sandžaka bio je događaj u kome se pesma borila za mir, a srce za domovinu. U to vreme sam bio jedini afirmisani pisac u Novom Pazaru, pa se nekako očekivalo da prihvatim mesto predsednika ovog udruženja, što sam i učinio, iako sam imao punu radnu normu u Ekonomsko-tgovinskoj školi. Nisam mogao da se odvojim od posla, jer u meni žive i pesnik i profesor. Ciljevi udruženja bili su građenje mostova među narodima, suprostavljanje ratnim zbivanjima i opasnostima. Bilo je mnogo poteškoća, koliko god da sam imao organizatorskih sposobnosti nisam mogao više da učinim od onoga što sam uradio u ono vreme. Uspeli smo da se okupimo na nekim važnim sastancima, manifestacijama i simpozijumima, a sa užim krugom pisaca, koje sam iz mog kraja poznavao, delovao sam koliko sam mogao. Trebalo je tu dosta napora, a ja sam za svaku manifestaciju bio spreman sa užim krugom kome su se drugi rado priključivali. Tako da smo ostvarili težnju da podignemo moral našim uplašenim sunarodnicima i ostalim posetiocima manifestacija, da će jednom istina zasijati, a oni su nas svugde srdačno dočekivali.


Free media: Bili ste profesor književnosti u ovdašnjim srednjim školama. Kakva su Vam sećanja na taj period? Da li su tada đaci bili okrenuti više učenju nego danas?
Fetahović: Svaki čovek na svetu vredi onoliko koliko životne radosti ima u sebi i to ne one spoljašnje, već tihe, unutrašnje usmerene na stvaranje u opštem interesu i za opšte dobro. Kao profesor, a o tome bih vam mogao danima pričati, važio sam za strogog, a zapravo sam bio naklonjen svim đacima. Dakle, svoje đake sam veoma voleo, ali sam to od njih krio. Moram istaći da mi je to ležalo, jer su mi bili bliski, u svakom učeniku video sam sebe. Radio sam u tadašnjoj Osnovnoj školi “Stanika Radovanović Cana“, Gimnaziji i Ekonomsko-trgovinskoj školi. Motiv da se opredelim za profesorski poziv mi je bio taj što u srednjoj školi nismo imali mnogo, da tako kažem, pravih profesora. Primetio sam da neki od njih ne tretiraju učenike jednako, a tih ’60-tih godina uglavnom su se školovali muškarci, u Gimnaziji su u to vreme bile jedva jedna ili dve devojke. Bilo je i izuzetno dobrih profesora, poput profesorke Ivković, koja je bila majka svim učenicima. Upravo to me je i motivisalo da ne budem nekorektan prema učenicima, već da mi svi budu jednaki, pogotovu jer je naša Gimnazija bila na dobrom glasu. Mislim da su đaci tada više učili nego ovi danas, naravno u zavisnosnosti od smera koji su pohađali, jer su u tome videli izlaz, ali i način da dođu do boljeg posla. Trudio sam se da tokom školske godine smanjim animozitet đaka prema knjizi i u tome često uspevao. Dželaludin Rumi je rekao da duša učenika dobija boju od učitelja, a ja mislim da sam takav uticaj imao na moje đake. Bio sam uvek na raspolaganju svim učenicima, naročito onim koji su se opredeljivali za studiranje. Dešavalo se da se roditelji bune zbog slabih ocena svoje dece, ali smo to prevazilazili, a ja sam uvek svima objašnjavao da ma kojim poslom da se bave u životu trebaće im dobro poznavanje maternjeg jezika. Pomagao sam im da i strane jezike lakše savladavaju, a jedan od uspeha mi je to što sam i lošije đake uspeo da privolim čitanju. Nedavno sam sreo jednog od svojih učenika koji me je izgrlio kao najrođenijeg svoga i iskreno se obradovao što me vidi. Rekao mi je da čita i danas, te da se čeesto priseti stihova moje pesme: Po stisku ruke poznajem ljude. To me je oduševilo.

Free media: Šta je Vaš savet mladim ljudima?
Fetahović: Savetujem im da uče, ali sa razumevanjem, a ne za ocenu, te da više čitaju.Ljubav prema knjizi treba da bude trajna navika, jer knjiga obogaćuje i odmara, prosvećuje i ispravlja, savetuje. Čitati znači pogledati u sebe, čitanjem čovek sazreva. Čitati znači sebe znati i svet oko sebe otvoreno gledati. Čitati znači saznavati i upoznavati prirodu oko sebe, zavičaj, okolinu i čitav svet. Čitajući možete da odete u Australiju, Kinu, Japan, Englesku, Kanadu, ma gde god poželite.
A. Bajrović
Foto: Free media, privatna arhiva