Bez obzira što se ovo možda i nije zaista dogodilo, hiperbolična priča o odgovornom Japancu ukazuje na nedostižnu paradigmu odgovornosti pojedinaca u tamo nekom dalekom narodu, toliko dalekom da nama priča izgleda nerealistično poput vica.
Sa druge strane, kod nas se ne čuje često da je neko podnio ostavku. Nekome će biti neophodan gugl pretraživač da pronađe pojedinca koji je zbog očigledno loše statistike i rezultata povukao ručnu i rekao, “dosta je bilo”.
Nema tog skandala koji se ne može racionalizirati zavjerom opozicije, druge strane, plaćenika. U tom svjetlu ostavka ministra prosvjete izgleda kao svojevrsno čudo kog treba priznati i pozdraviti gromoglasnim aplauzom.
Pomjerajući granice onoga šta može da prođe, šta može da se ispegla, da se opere, sažvaće ili proguta, dogurali smo do crnih dana posle kojih nema dalje.
Mreže su se usijale od upiranja prstom i od istrage svega onoga što je kreiralo ambijent za tragediju u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu.
Lista je dugačka i što je najzanimljivije prvi put su svi u pravu. Porodica, mediji, mentalno zdravlje, verbalno nasilje, vrijednosti (domaće, a ne zapadne), neumjereni vršnjaci, nedorečeni pravni okvir, tolerisanje sitnih prestupa, psihološko nasilje, peglanje i neizostavno ćutanje.
Nekako su se dežurni kritičari u kategoriji “loš uticaj medija ” previše fokusirali na Zadrugu, Kristijana, turbo-folk, Marića, domaću rep muziku, a manje na murale ubicama civila, institucionalnu relativizaciju genocida, kao i na navijače čije pjesme postaju opšteprihvaćeni folklor ovog društva.
Svi su posmatrali video snimak u kom učenici izmiču stolicu nastavnici u Trsteniku. Šta se desilo nakon toga? Ništa, sve dok nismo dotakli dno.
Nije teško ni nekom učeniku osnovne škole da primjeti kako je pravni sistem skoro pa raj za mlade ubice, kako za one sa detaljnim planom i spiskom, tako i za one koji voze 200 na sat i na pješačkom “slučajno” pregaze nekoga.
Ne treba potcjenjivati percepciju mladih. Mogu oni da vide i to da su mnoge javne ličnosti izbjegle kazne ili čak diskusije o odgovornosti.
Nakon prvih nedelju dana žalosti u kojima ljudi intenzivno analiziraju, osuđuju i pametuju na društvenim mrežama, vrijeme je da razmislimo o našem glavnom problemu, nedostatku empatije.
Sada konačno znamo šta zaista može značiti predizborni slogan “Za našu decu”, s obzirom da ovih dana niko od predstavnika institucija u Srbiji nije palio svijeće za poginule mališane Sarajeva. Istovremeno smo vidjeli kako izrazi saučešća stižu u Beograd iz skoro svih mjesta na Balkanu.
Možda bi ova moralna kontradiktirnost ponovo prošla ispod radara dežurnih kritičara da nam poslednje tragedije u Beogradu i Mladenovcu nisu na direktan i najteži mogući način predočile nesnošljivu bol nasilnog gubitka djece.
Svirepo su ubijeni mladi koji za većinu stanovnika ove naše tužne planete predstavljaju smisao života, smisao borbe, rada, institucija, države, obrazovanja, svega…
Psihoanalitičari, a prije svih jungovci, bi vjerovatno rekli da je smisaona koincidencija to da se dani žalosti u Srbiji nekako datumski poklope sa danima žalosti u Bosni. Sa identičnim gubitkom i identičnom tugom. To je jedinstveni momenat koji nas primorava da se zapitamo može li empatija biti polovična.
Mogu li državne granice uokviriti empatiju?
Treba stati kod smisaonih koincidencija i poželjeti da neke buduće kampanje, projekti, planovi, nose parolu jednostavno „Za decu“.
Ovih dana se nešto učestalije čuje riječ psihopata, osoba sa manjkom straha, krivice, empatije, stida, brige… Oni koji se bave dušom kažu da odgovorne za masovna i sistemska ubistva teško može zaobići ta odrednica.
Možda je ključno pitanje za sve nas da li se kao društvo približavamo hladnokrvnosti, polovičnoj empatiji i nedostatku brige za drugog.
Autor teksta je Armin Šaljić, profesor sociologije sa pravima građana.
Stavovi autora u rubrici “Slobodno o svemu” ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Free media.
