Učili su nas da je poklanjanje za ovaj praznik lijepa tradicija, a ne takmičenje, licitacija…ko daje više.
Naslućujemo još jednu osmomartovsku agoniju. Za par dana će se nadugo i naširoko pričati o tome kao o najvećem problemu u gradu, regionu, pa i u zemlji.
A sve, osim, darivanja za 8. mart, nam je “potaman”( saobraćaj, ulice, pješački prijelazi, rijeke čiste, vazduh nezagađen, ljudi rade, krize nema, njegujemo dobre komšijske odnose, parkiramo se civilizovano, nismo napeti i nervozni).
Znači sve cvjeta, a ipak škripi! E pa, neće da može! Pošto je 8. mart na pragu, vrijeme je da se obrušimo na prosvjetne radnice i pitanje- što neko negdje napisa- Hej, šta da joj kupim za 8.mart?
Prosvjetni sam radnik punih 30 godina. Odgovorno tvrdim da se ne sjećam se da je neka od mojih, poštovanih, koleginica zahtijevala bilo šta.
Također sam i roditeljka dva školarca i niko, ama baš niko me “ne bije po ušima” da kupujem skupe poklone, niti su moja djeca bila izopšteno iz društva, ako nisam htjela da učestvujem u zajedničkoj kupovini poklona za učiteljicu.
Priča o brendiranim poklonima i vaučerima se naduvava do te mjere da se ovaj prelijepi praznik pretvara u agoniju za sve: za roditelje, đake, učiteljice.
Tako je lako osuditi, prozvati i napisati – Neka učiteljica, nastavnica je tražila mašinu za pranje suđa, druga isključivo zlato, a jedna tamo iz neke škole čak i odabrala komplet. Roditelji će, bez pogovora otići, platiti… Dokle više ovakvih paušalnih nepotrvđenih priča???
Možemo mi sebi, poštovana gospodo, priuštiti i parfem i torbu i cipele. Još uvijek možemo, fala Bogu, ako ne odmah, a ono i na rate. Zar tako ne živi većina?
Vaše je da, zajedno sa nama, usadite opštu kulturu kod vaše, a i naše djece. Dobar dan, molim, hvala, izvini, su riječi koje su učiteljice moje djece forsirale četiri godine, a da ne pričam koliko je tu kreativnih programa za mame izvedeno, koliko su se nekada njima više povjeravali nego meni kao roditelju. Tako da, svako generalizovanje je licemjerno.
Učiteljica je lik koji se pamti i pominje, nauči djecu ponašanju u zajednici, zajedno sa njima po ko zna koliko puta pređe azbuku, tablicu množenja, deljenje, sabiranje.
Često, svojim širokim osmijehom zaustavi orkotrljanu dječiju suzicu, došapne neku životnu mudrost, uplete rapletenu kikicu ili za tili čas riješi odeljenjske nesuglasice.
Život u školi, ma kako iluzorno zvučalo, nije samo puka reprodukcija i diktiranje. Pulsira tu i ljubav i podrška i razumijevanje. Otme se i nesporazum i kritika.
Nigdje nije bajkovito. To ćemo rijetko napisati, ali ako onako iz kafića u kojem ispijamo kahvu i tabirimo dnevna zbivanja, vidimo učiteljicu koja nosi cvijet, razapećemo je i pljuvati kako “pljačka djecu”.
Logičan slijed su društvene mreže( čitaj mahalsko: rekla- kazala i preuveličala). Ima se, može se.
Jeste da bismo bili sretni ako bi nam plate bile iznad republičkog prosjeka, ali nam dostojanstva ne manjka. Ne onima koje ja znam, sa kojima sam u stalnom kontaktu. Za ostale ne bih da sudim bez činjenica. U mom vokabularu ne postoje neodređene zamjenice – NEKO, NEŠTO.
Opušteno, dragi moji prijatelji, ne mora sve na hajku. Imamo prečih problema i tema,a o njima ćutumo da nam neko ne zamjeri. Nagomilani čemer zbog visokih računa, sopstvenog tavorenja i neostvarenosti, nezalijećenih frustracije ćemo iskaliti na prosvjetne radnice, a Dan žena je “zgodna prilika” da duši damo oduška.
Hajde da za promjenu malo odmorimo od toga…dobro bi bilo i za nas i za vas.
Svima godi znak pažnje, ali lijepa riječ još uvijek umije da razgali. A to da, kao majke naučimo svoje sinove da budu džentlmeni, podrška svojim sestrama, djevojkama i budućim suprugama je emanet.
Lijepi maniri su neuporedivo bolji nego tafra ili, ne daj, Bože, nasilništvo. Sve to i mnogo više se uči u porodici, ali i u školi.
Drage dame, zdrave i sretne mi bile!
Kako reče veliki Duško Radović:”Ne dozvolite da vam drugi troše ovaj lijepi dan! Sklonite se negdje, potrošite ga sa onima kojima ste na prvom mjestu. Ostale pustiti, jer čovjeka uvijek ima nešto da boli, samo ne može odmah da se sjeti”.
Autorka teksta je Timka Malić, profesorica bosanskog i srpskog jezika u Osnovnoj školi “Desanka Maksimović” u Novom Pazaru.
Stavovi autora u rubrici “Slobodno o svemu” ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Free media.
