Legenda o Smail i Hasan-babi, i devojci Fatimi
Jošaničko turbe, u ulici Prištinskoj, među starijim Novopazarcima poznato je kao ono u kojem počivaju tarikatski šejhovi i učenjaci Smail-baba i Hasan-baba, dvojica nerazdvojnih drugova koji su ostavili amanet (zavet) da ih posle smrti sahrane zajedno.
Nije poznato da li je tekija podignuta nakon što su oni već tu bili sahranjeni ili pre toga.
Istorijski podaci govore da je ta tekija izgrađena 1839. godine, a da je stradala 1989. godina u požara zbog paljenja sveća na turbetu. Od nje su ostali samo temelji, na kojima je dobrovoljnim prilozima podignut novi objekat, koji ne izgleda kao prvobitni.
Pre samog ulaska u turbe nalazi se i nišan od belog mermera, ispod kojeg počiva devojka Fatima.
Prema legendi koja se prenosi sa kolena na koleno u Novom Pazaru, Fatima je bila isprošena za čoveka kojeg nije volela, te je zbog toga pobegla, nakon čega joj je brat odrubio glavu. Noseći glavu pod pazuhom, Fatima je došla do tekije, a neka žena je uzviknua: ’O, ljudi, žena nosi svoju glavu’ i Fatima je pala. Kada su čuli za ovo, Smail-baba i Hasan-baba su odlučili da je sahrane pored tekije kao šehida (nevino pogubljenu).
Etnolog Binasa Mušović u jednom od Novopazarskih zbornika piše da je ova rufaijska tekija u Prištinskoj ulici bila je glavno stecište novopazrakih derviša do početka Drugog svetskog rata.
Nakon požara u tekiji obredni i ritualni predmeti su spašeni i danas se nalaze u Muzeju „Ras“.
Četvrta generacija turbetara
U doba osmanlijske uprave gradom, svako od 10 čuvenih turbeta u gradu imalo je po jednog čuvara, koji su ih održavali, obično iz redova derviša (sufija).
Poslednji derviš koji se starao o Jošaničkom turbetu bio je Medo Skarep, kojeg je nasledila Novopazarka Kumrija Dupljak, a nakon njene smrti pre turbedari su postili njen sin Bećir i snaha Raba.
Oni žive u sobi pored turbeta, održavaju ih i dočekuju brojne ljude koji tu dolaze da izuče dove, pomole se ili zapale sveću za murat.
Raba za portal Free media priča da su tu pre njih bile tri generacije turbetara, svaka po oko 50 godina.
“Dolaze brojne žene, a kada je Bajram obiđu ih i neki muškarci. Ranije je dolazilo više građana, mada dolaze i sada u nešto manjem broju. Neki donose vodu, kažu da je lepo da se umije i popije za bilo šta. Uglavnom je to za murat, a ne za nešto što ne valja“, priča nam Raba.
Raba Bećiri
Turbe, osim Novopazaraca, posećuju i gosti iz Turske, koji se, kako priča Raba, o njima i brinu.
“Ranije su na ovim mezarima bile francuske kape, međutim ti gosti iz Turske su ih sklonili i stavili čalme“, navodi Raba.
Između dva mezara, u lavoru je đugum sa vodom, koju posetioci redovno uzimaju za molitvu ili lek.
Zbirka derviških predmeta iz ove tekije danas se čuva u novopazarskom muzeju „Ras“ i sadrži nekoliko asa, kopalja, sekira, bodeža, toljaga, obrednih igala za probadanje lica i tela, te nekoliko kapa po kojima su bili prepoznatljivi.
Šemsović: Trubeta se grade onima koji su od dobrih ili evlija
O istoriji i tradiciji izgradnje turbeta u islamu, te o molitvama koje se i danas obavljaju u njima, razgovarali smo sa univerzitetskim profesorom i potpredsednikom Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV) Seadom Šemsovićem.
Sead Šemsović
Free media: U Novom Pazaru je ostalo nekoliko turbeta, o kojima se obično staraju neke porodice ili pojedinci. Šta pokazuje istorija turbeta o islamu, ali i derviša u Novom Pazaru?
Šemsović: Historija turbeta u islamu, a kao i sve drugo, započinje s Poslanikom, alejhiselam. Budući da se mubarek tijela poslanika ukopavaju na onom mjestu gdje je poslanik i preselio, a u slučaju našega Pejgambera to je soba njegove supruge Aiše, praksa izgradnje sobe iznad kabura određenog bogougodnika jeste samo obrnut redoslijed. I Poslanikovo turbe je imalo svoga turbedara, a posljednji među njima bio je Bošnjak hafiz Junuz ef. Sokolović, rođen 1875. godine u okolini Rudog. Derviši na prostoru Balkana donose Islam. Osmanska država je imala strategiju da na prostore koje žele vojno osvojiti pošalju derviše i trgovce i po pedesetak godina ranije, a kako bi lokalno stanovništvo upoznali sa islamom, s jedne strane, a s druge, kada se na datom mjestu proširi vjerovanje vlast ima obavezu da to mjesto uključi u okvire muslimanske države. Ukupno je 12 glavnih derviških redova ili tarikata i veći broj podlinija ili kolova. Svi tarikati postoje kao individualni i specifičan put spoznaje Boga, a koji u potpunosti moraju biti utemeljeni na šerijatu, kao temeljnoj instituciji Islama. Redovi koji su postojali na prostoru Bosne i Sandžaka, pa samim tim i Novog Pazara jesu bektašije, halvetije, nakšibendije, kadirije i rufaije, s rijetkom pojavom mevlevija.
Free media: U turbetu koje se nalazi u naselju Jošanica u Novom Pazaru obično dolaze žene i muškarci kako bi zapalili sveće, ostavili ili uzeli vodu i peškire koji su ostavljeni pored mezara ili proučili dovu. Odakle potiče takav odnos prema preminulim u islamu?
Šemsović: Islam sadrži iznimno veliki broj mogućih pristupa i to se posebno ogleda u raznolikosti senzibiliteta svakog pojedinca i njegovog kreativnog potencijala, s jedne strane, a potom i u različitim nivoima intelektualne spremnosti i obrazovanja. Tako neko neupućen i neobrazovan misli da se može sam uputiti vladaru neke države, da treba pokucati i da će mu dati vladar lično otvoriti vrata. Obrazovan i upućen čovjek zna da to nikako nije moguće, nego da ga neko ipak treba dovesti, provesti i preporučiti vladaru. Takav je identično uspostavljen i odnos čovjeka i Boga, oni koji su već tamo bili preporučuju ove koji tek žele da krenu i u tome ne smije biti ništa nejasno. U terminologiji Islama ova se situacija pomaganja zove tevesul – kada se radi o realizaciji tokom života, a šefa'at kada se radi o Danu velikog suđenja. Da ne može direktno pokazuje i pojavljivanje Ululazm poslanika prije poslanika Muhammeda, a.s. Čovječanstvo je naprije moralo proći ademovsko, pa nuhovsko, ibrahimovsko, musaovsko i isaovsko pa tek da može primiti muhamedijsku stvarnost. Svaki čovjek mora proći upravo ove nivoe da bi ušao u prostor razumijevanja muhamedijskog. Zato ne može direktno. Ustanovljena je određena procesnost. Neki naši ljudi misle da nakon izgovorenog šehadeta i pokojeg namaza već su poznavaoci i sljedbenici muhamedijskog nivoa spoznaje Boga, a ne znaju da mogu i doktorirati na nekoj islamskoj oblasti, a da se nisu pomakli sa nuhovskog nivoa spoznaje. Svaki nivo ima svoje specifičnosti, koje je obznanio dati poslanik. Za razliku od šerijata koji je sasvim fizički i racionalan, tarikat je emotivan i duševan, pa im se ne može „na đuture“ pristupati sa iste pozicije posmatranja, iste analogije i identičnih metoda dokazivanja. Svijeće su se palile da bi dati prostor bio osvijetljen, pa ukoliko bi neko čuo nešto, da se može razumski razuvjeriti da nije ništa opasno. Danas se svijeće pale kao nasljeđe te prethodne prakse, a ne kao kopiranje neislamskih običaja – liči na to, ali nije ni slično, razlika je u nijetu. Vjerovanje da su prethodnici bili bolji od nas je sastavni dio islamskog odgoja, a posebno kada se radi o jasnim predajama da je na nekom mjestu ukopan neki od Bogu dragih. Ukoliko posjetilac sa punim emotivnim odnosom uvažavanja i poštovanja prema stanovniku kabura i turbeta priđe, a s razlogom da i on sam bude od Allahu dragih robova, njegova emotivna veza bit će osnažena i on će njome ispunjavati svaki svoj šerijatom propisani ibadet, pa mu namaz neće više biti tek puka tjelesna kretnja, nego će ga doživljavati upotpunjenije.
Free media: Ovo turbe pripada Smail-babi i Hasan-babi, dok je ispred mezar devojke Fatime koja je, prema legendi, sa odsečenom glavom došla u tadašnju tekiju da bi tu bila ukopana. Jesu li turbeta bila rezervisana samo za ukop učenih sufija i šehida (devojke Fatime)?
Šemsović: Trubeta gradi zajednica onima za koje se na temelju više jasnih pokazatelja osvjedoči da su od Dobrih ili evlija – Božijih odabranika ili prijatelja, a kako bi se posjete njima mogle odvijati u svim vremenskim uvjetima. Oni koji su turbeta gradili, tragali su za dokazima, nalazili ih i u konačnici realizirali, do nas su došle tek rijetke predaje, dok ih se većina izgubila u protoku vremena. Ono što je ostalo jeste čvrsto uvjerenje da su potpuni Allahovi robovi i nakon preseljenja živi i aktivni, te da se naš emotivan odnos prema njima nama isplati, a da mi njima nismo ni na koji način potrebni. Što je naravno, sasvim različito od onih rahmetlija kojima su naša učenja potreba i kojima se oni uvijek obraduju. Radost poklona onome koji ima sve i onome koji je potrebit, nije isti – niti se daje iz istih razloga, niti se primaoci raduju iz istih razloga. U slučaju konkretnog turbeta, koje se nalazi u ulici koja se nekada i zvala „Tećijski sokak“, radi se o dva tarikatska šejha i učenjaka, te djevojke koja je očigledno bila potpuni šehid. Scena nošenja vlastite glave do mjesta ukopa jasno svjedoči o njenoj iskrenoj žrtvi, što je tadašnjem stanovniku Pazara očigledno izuzetno puno značilo. Pored ovoga, u Novom Pazaru postoji još sačuvano turbe Ahmeda Gurbi-babe na Gazilaru, Hadži Huremovo turbe u dvorištu Bor džamije, jedno u Bukrešu, te istaknuti mezar na šehidskom mezarju Jermiše.
N.Šehović
