Sagovornici portala Free media ističu da multikulturalnost učenici ne bi trebalo da doživljavaju kao nametnut pojam ili apstraktan termin iz udžbenika i dokumenata, već kao svakodnevni život, toleranciju i aktivan suživot koji u ovom gradu traje vijekovima.
Dok neki od njih naglašavaju da neznanje često rađa strah, odbojnost i predrasude i to potrkreljuju ličnim primjerom, drugi su ukazali na važnost korištenja pravnog okvira i ustavnih sloboda, kako bi se u potpunosti izrazili pluralizam, bogatstvo jezika, poznavanje svoje i vjere drugoga, ali i različiti stilovi života na individualnom nivou prosječnog stanovnika ovog grada.
Ovih dana mnoge škole širom Srbije, pa i u Novom Pazaru, obilježavaju “Nedjelju sjećanja i zajedništva” i razmišljaju da podsjete javnost, a prije svega mlade, na posljedice tragičnog događaja koji je prije tri godine potresao školu “Vladislav Ribnikar” u Beogradu, dodatno se naglašava značaj međusobnog razumijevanja i tolerancije.
To je prilika da se podsjetimo koliko je tolerancija u školama prioritet, a multikulturalnost blagoslov i neophodna vrijednost.
Upoznavanje, rješenje za predrasude
Mila Radomirović Pavlović, nastavnica u Osnovnoj školi “Avdo Međedović”, doselila se u Novi Pazar prije 15 godina iz Kraljeva, kako kaže, “pretežno jednonacionalne sredine”.
Priznaje da joj je na početku bilo neobično, ali da ju je šarenolikost Novog Pazara kasnije oblikovala.
Za nju multikulturalnost predstavlja jednostavno poštovanje drugog, a prepreka tome, prema njenom mišljenju, često je neznanje koje kasnije uzrokuje predrasude i strah od različitog.
“Ja sam neko ko je lično osjetio kako je kada iz druge sredine neko dođe ovdje i kada upozna sve te različitosti koje možda ranije nije poznavao. Neznanje nekako stvara strah, tada ste zbunjeni i možete imati predrasude i slično. A onda shvatite da zapravo samo treba da učite, jer znanjem i učenjem stičete sve ono što će razbiti te predrasude i što će vas dovesti do nekog nivoa poštovanja”, kaže ona.
Objašnjava da govor o toleranciji često može da djeluje “nametnuto”. Zato je poštovanje za nju pravi termin koji odgovara stanju u novopazarskom društvu.
“To je ono što učim i djecu s kojom radim, i svoju djecu u kući, a to je da je učenje o drugom i drugačijem, o svemu onome što nas čini različitima, zapravo pravo prihvatanje. Jer samo reći “prihvatam te zato što si to ti” nema baš utemeljen smisao. Tako da je to poštovanje ono što nas gradi i što moramo razvijati kod djece, učiti ih da konstantno istražuju o drugom, drugačijem i različitom, ne samo u smislu nacionalnog i vjerskog identiteta, nego u svakom smislu, svih naših razlika koje nas čine”, kaže Pavlović.
Ramazanke koje se ne zaboravljaju ni poslije 40 godina
Prisjetila se događaja u kojem joj je majka iz Kraljeva tražila ramazanske pitice iz Pazara.
“Ja sam, razmišljajući o toj ramazanki, to nekako shvatila drugačije, pa sam poslala sina od ljudi kod kojih sam stanovala da mi kupi 13 komada. Kako sam došla do tog broja, to je posebna priča (računala sam za brata, za oca, majku, bratovog druga). On mi je donio punu kutiju. Ja sam bila šokirana. Gledam šta se dešava i na kraju sam napunila kofer ramazanki i odnijela u Kraljevo. Tako je moj komšiluk uživao, svi su uživali”, prisjeća se ona uz osmijeh.
Dodaje da taj duh Novog Pazara i ovih krajeva njena majka nosi u sebi i dan-danas, iako je više od 40 godina u Kraljevu.
Sada, nakon 17 godina života i rada u Novom Pazaru, Pavlović kaže da ju je ovaj grad oblikovao.
“Novi Pazar ima moje duboko poštovanje, kao i ljudi u njemu, i sve te naše razlike. Kako smo se jedni drugima našli, zagrlili, doslovno zagrlili, i danas me Pazar u velikoj mjeri oblikovao kao osobu, kao zrelu ženu koja je ovdje izgrađena, sa svim svojim razlikama koje postoje”, priča nam ona.
Objašnjava da internet i sredstva komunikacije omogućavaju današnjim generacijama da žive multikulturalnost na većem nivou od njihovih roditelja.
“Živimo u digitalnoj eri i oni tu multikulturalnost mogu da iskuse kroz igru, kroz komunikaciju s djecom iz Brazila, iz Španije. Oni možda čak i bolje prihvataju i upoznaju različitosti nego mi, a mi smo tu da ih usmjerimo. Zapravo, oni danas mogu i nas da uče”, kaže ova nastavnica iz Novog Pazara.
Mladi su otvoreniji od odraslih
Objašnjava da su današnja djeca mnogo otvorenija od odraslih za prihvatanje drugih.
“S djecom je, ponekad, mnogo lakše nego s odraslima, jer su otvorenog srca i spremna da slušaju. Kroz moj predmet i kroz ono što im govorim mnogo toga povezujemo i učimo. Radili smo, recimo, projekat ‘Između Istoka i Zapada’, koji se konkretno odnosio na Pazar, gdje smo poređivali narodnu nošnju, običaje i hranu. To je upravo primjer multikulturalnosti kroz školu”, kaže Pavlović.
Smatra da Novi Pazar ima prednost kada je u pitanju multikulturalnost u odnosu na druge gradove.
“Ima svakako, jer to je upravo ta razlika koju sam osjetila kada sam došla iz Kraljeva. Došla sam iz sredine koja je u tom smislu homogenija, ali multikulturalnost nije samo pitanje vjere i nacije, imamo i odnose između mladih i starijih, između obrazovanih i manje obrazovanih. Sve to čini nas”, zaključuje ona.
Nije važno da li smo došli iz Njemačke, iz Kraljeva ili odakle god, važno je da naučimo da živimo jedni s drugima. Neko je tu iz svojih razloga, neko iz drugih, ali smo svi jednaki i to se ovdje zaista lijepo osjeti.
Mnoštvo identiteta, mnoštvo posebnosti, jedna boja više
Za profesoricu iz novopazarske Gimnazije Melidu Rebronju različitosti su bogatstvo koje zajednica u Novom Pazaru ima.
Ona predaje i u nastavi na bosanskom i u nastavi na srpskom jeziku, što vidi samo kao prednost. Prava nacionalnih manjina da pohađaju nastavu na maternjem jeziku smatra dobrom osnovom za razvoj onoga što ona zove suživot i njegovanje autohtonih kultura.
Pozivajući se na čuvene stihove Abdulaha Sidrana, svaku drugu kulturu ili drugačiji stil života vidi kao novu boju ili “miris više”. Mnogo pogodniji termin za opis stanja društva u Sandžaku je interkulturalnost.
“Ja mislim da termin interkulturalnost više odgovara tome kako mi živimo, što znači da mi u stvari u Novom Pazaru, Sjenici i Tutinu ne živimo jedni pored drugih, nego zaista živimo jedni s drugima”, kaže ona.
Smatra da je dugo vladala stigma da takva situacija nije.
“To su neki mediji pokušavali da prenesu na razne načine, kao i neki ljudi koji nisu mislili dobro ovom kraju. Međutim, mi zaista živimo multikulturalnost, odnosno interkulturalnost, i zaista mislim da je to jako važan pojam koji treba da se nađe u prosvjeti kada je obrazovanje u pitanju”, kaže Rebronja.
Smatra da mlađe treba naučiti prednostima multikulturalnosti i predstaviti ih kao bogatstvo različitosti, jer, kaže, “ako to tako ne uradimo, neko će se potruditi da kasnije djeci to predstavi kao problem”.
“Dakle, razlike su lijepe, bogatstva su lijepa, kao što reče Sidran, jedna boja više, jedan miris više, zašto da ne? I jako je bitno da djecu, ja tako radim u školi, navikavamo na te posebnosti”, kaže ona.
Naglašava da identitete ne treba isključivo svoditi na etničku ili religijsku pripadnost.
“Svako od nas ima više identiteta. Dakle, to što sam ja Bošnjakinja, muslimanka, to nisu jedini moji identiteti. Ja sam i majka, i profesorica, i prijatelj, i neko ko voli muziku, ko voli da se druži. Dakle, zašto da ne nađem srodnike u svim oblastima i zašto da me sputavaju ti moji identiteti? Nasuprot tome, to je zaista bogatstvo i naša regija treba da iskoristi multikulturalnost, odnosno položaj koji ima u vezi s tim, i da ga predstavimo kao veliko bogatstvo”, kaže ona.
Spoznaja sebe osnova za upoznavanje drugog
Osnova za njegovanje multikulturalnosti jesu svakako prava nacionalnih manjina da se obrazuju na svom jeziku.
Rebronja objašnjava da je u kontekstu bošnjačke nacionalne manjine država obezbijedila prava da Bošnjaci njeguju sopstvenu kulturu, prvenstveno kroz nastavu na bosanskom, ali da je na Bošnjacima da ta prava iskoriste.
“Najgore je biti autošovinista. A to znači kada ti, umjesto da učiš o svojoj kulturi, da znaš ko si, ti se baviš nekim podilaženjem, bivaš asimilovan, svjesno bivaš asimilovan. A država ti, po zakonu, daje pravo da se obrazuješ na maternjem jeziku, a to direktno znači da učiš o sebi i o svojoj kulturi”, kaže ona.
Kaže da multikulturalnost doživljava kao mogućnost da svako bude ono što jeste i da to kaže.
“Da ja imam slobodu da kažem ko sam, da nemam problem zbog toga, da ne osjećam nikakvu tjeskobu ako kažem: ja sam Bošnjakinja, učim bosanski jezik, učim o sebi”, kaže ova nastavnica.
Ističe da se u proteklom periodu osjetio napredak u ostvarivanju kulturnih prava Bošnjaka.
“Dosta stvari je pomjereno s mjesta, ali ima još toga. Ima među nama Bošnjacima ljudi koji još uvijek nisu osviješteni. Niti nam ko brani da učimo o sebi, niti nam ko pravi probleme, osim nas samih. Lijepo je biti drugačiji i njegovati tu svoju različitost, saznati i o komšijama nešto i da komšija sazna o tebi, da bismo zajedno slavili praznike, i Božić i Bajrame, a što da ne”, kaže Rebronja.
Međuljudski odnosi ispred lekcija iz udžbenika
Nastavnica u Ekonomsko-trgovinskoj školi Sabina Šaćirović kaže da nastavnici i prosvjetni radnici uopšte imaju posebnu odgovornost da na mlade prenesu duh multikulturalnosti.
“Ovdje ljudi žive vijekovima, djeca se druže bez obzira na porijeklo, porodice se međusobno poštuju, komšije dijele i radost i tugu. Zato mi ovdje u Novom Pazaru imamo odgovornost da, u stvari, multikulturalnost prenesemo na buduće generacije, na taj način da se ljudi međusobno poštuju i uvažavaju”, kaže ona.
Ova nastavnica je zadužena za saradnju s Učeničkim parlamentom i vrlo često usmjerava učenike da realizuju događaje, radionice i humanitarne aktivnosti kojima se razvijaju empatija i prihvatanje.
“Na nama nije samo da ispredajemo određenu lekciju ili određeni dio gradiva, mi u stvari oblikujemo stavove. Učimo učenike da poštuju jedni druge, a ne da se plaše različitosti. Učimo ih kulturi dijaloga. Takođe ih učimo kako se razgovara, kako se sluša i kako se razumije”, kaže Šaćirović.
Prisjetila se jedne uspješne radionice koja je imala jak efekat na mlade.
“Zadatak učenika bio je da dobiju određene uloge. Dobili su na papirićima svoje uloge, gdje je jedan učenik imao zadatak da glumi učenika iz druge zemlje. Drugi učenik imao je zadatak da bude učenik slabijeg materijalnog stanja. Treći učenik imao je zadatak da bude učenik koji je povučen i odbačen od odjeljenja. Oni su te uloge izuzetno odgovorno prihvatili i, u stvari, kroz taj zadatak shvatili da treba malo dublje gledati na međuljudske odnose u odjeljenju, da se malo više zapitaju kada je neko povučen i kada je udaljen od društva”, priča nam.
Podsjeća kako su svi reagovali nakon radionice.
“Nakon radionice oni su prišli učeniku iz odjeljenja koji je malo tiši i više povučen i uključili su ga u međusobni razgovor. Uključili su ga kroz zajedničke zadatke i to je, u stvari, uspjeh radionice. Na taj način mi vidimo da multikulturalnost nisu samo različite vjere i različite nacije, već, u stvari, uvažavanje jednih i drugih i shvatanje različitih osnovnih potreba”, pojašnjava.
Ova nastavnica hemije kaže da se termin multikulturalnost često doživljava kao pojam iz knjiga, teorije, iz međunarodnih dokumenata. Međutim, kako ističe, “za Novi Pazar multikulturalnost nije teorija, ona je svakodnevni život”.
“Kao profesorica, ja na multikulturalnost ne gledam kao izazov koji treba rješavati, već kao bogatstvo koje treba njegovati. Multikulturalnost za nas znači različite tradicije, različite običaje, različite porodične kulture, ali i zajednički život, zajedničko školovanje i zajedničke vrijednosti”, kaže ona.
Objašnjava da je važno obratiti pažnju na ishode odgoja i učenja, a manje na formalnosti i lekcije.
“Gradivo se obično zaboravi kroz godine, a ono kako ljudi gledaju jedni na druge ostaje zauvijek”, zaključila je Šaćirović.
Tekst i video izjave su urađene u okviru projekta “Razumevanje i tolerancija-naša svakodnevnica”, koji je finansirao Kabinet ministra bez portfelja zaduženog za pomirenje, regionalnu saradnju i društvenu stabilnost, putem Konkursa za Program podrške merama i aktivnostima u oblasti društvene stabilnosti kroz podršku udruženjima građana u Republici Srbiji 2025. godine.
