Čist vazduh, fizička aktivnost i prizori koji ostavljaju bez daha, samo su neki od razloga zbog kojih se mnogi odlučuju za planinarenje kao nezamjenjiv vid odmora i rekreacije.
O tome svjedoči veliki broj članova koje godinama okuplja Planinarsko društvo “Sandžak”, ali i novoosnovano planinarsko-sportsko udruženje “Bedem”.
Planinarenje- tamo gde počinje mir
Nekoliko zaljubljenika u planine, prirodu i kampovanje iz Novog Pazara podijelilo je svoja iskustva sa portalom Free media.
Uspon kao simbol životne borbe
Jedna od njih je Ajla Dazdarević, koja je na nagovor prijatelja počela da planinari 2016. godine. Od tada tri do četiri puta godišnje, uglavnom tokom proljeća i ljeta, učestvuje u organizovanim planinarskim pohodima.
Ne bira najzahtjevnije uspone niti joj je osvajanje najtežih vrhova prioritet. Kaže da odlazak na planinu za nju prije svega predstavlja način očuvanja mentalnog zdravlja i priliku da ostane sama sa svojim mislima.
“Dok planinarimo, ne pričamo mnogo. Možeš da budeš sam sa sobom, da razmišljaš i na kraju vidiš koliko možeš, koliko si jak i mentalno i fizički. Sam sebe tjeraš da ideš dalje, jer znaš da te na kraju čeka nagrada”, kaže ona.
Za Ajlu isti princip važi i u životu, za sve što vrijedi potrebno je uložiti trud.
“Ova zemlja je, generalno, džennet, kao što se i za onaj pravi džennet moramo potruditi da bismo ga zaslužili. Tako je i sa planinskim vrhovima i prelijepim pogledima – moraš malo da se pomučiš da bi ih doživio”, ističe.
Tokom uspona, kaže, vodi unutrašnju borbu sa samom sobom.
“Razmišljam da li mogu dalje, koliko još mogu, da li ću stići do vrha, da li je previše toplo ili hladno. To je ta mentalna izdržljivost. A kada stigneš na vrh, slijedi nagrada. Svi smo srećni, raspoloženi, jedemo, fotografišemo se, smijemo i odmaramo”, priča Ajla uz osmijeh.
Smatra da je planinarenje dostupno gotovo svima koji to žele.
“Planinarski pohodi na koje ja idem nisu ni preteški ni nemogući. Tu su ljudi koji imaju više od 70 godina, mlade djevojke, žene… Ništa te ne ograničava osim sopstvene odluke. Ako želiš da provedeš prelijepo vrijeme u prirodi i na čistom vazduhu, dovoljno je da napraviš prvi korak”, kaže ona za naš portal.
Ajla Dazdarević sa planinarima ispred jednog katuna
Zbog toga pokušava da ohrabri sve koji odlažu svoj prvi odlazak na planinu.
“Često od drugarica koje ne žele da izađu iz zone komfora čujem da im smeta što neće moći da se okupaju dan ili dva ili da prespavaju u prirodi. Međutim, uvijek postoji alternativa. Ako ne želiš da spavaš u šatoru, možeš da prespavaš u katunu ili da se vratiš istog dana. Za početak nije potrebna ni posebna kondicija ni vrhunska fizička spremnost”, pojašnjava.
Sve počinje društvom i dobrim fotografijama
“Kada sam vidjela grupu prijatelja koji odlaze na planine u našem okruženju, poželjela sam da budem dio toga. Privukli su me predivni prizori i nestvarni vidici koje ne možeš doživjeti u svakodnevnom životu”, kaže Ajla.
Vremenom je postala aktivni član Planinarskog društva “Sandžak”, koje okuplja ljude svih generacija. Prva planina koju je obišla bila je Mokra Gora, gdje društvo ima svoj planinarski dom.
“Bila je velika tura, bilo nas je mnogo iz Novog Pazara, ali i iz drugih dijelova Srbije. Tamo se nalaze vrhovi Beleg i Pogled. Prespavali smo u planinarskom domu, a kasnije nastavili da obilazimo planine u Crnoj Gori”, prisjeća se.
Objašnjava da različita planinarska društva često sarađuju i zajednički organizuju pohode.
“Kada neka turistička organizacija ili planinarsko društvo organizuje pohod, može da se prijavi bilo ko, čak i ako nije član kluba. Najvažnije je da napraviš prvi korak. Kasnije ćeš pronaći društvo, jer su to uglavnom ljudi sa sličnim interesovanjima i ljubavlju prema prirodi. Tako nastaju nova prijateljstva i planovi za buduće uspone”, priča nam.
Pogled na Prokletije
Prokletijama se planinari vraćaju
“Prokletije su mi najfascinantnije. Tamo smo obišli najviše vrhova, a uvijek postoji još nešto što nismo istražili, pa se stalno vraćamo”, kaže Ajla.
Prisjeća se i drugih planina koje su joj ostale u posebnom sjećanju.
Ajla Dazdarević na Hajli
“Popeli smo se i na Hajlu. Nedavno smo bili na Tromeđi, vrhu koji se nalazi na granici Kosova, Albanije i Crne Gore. U Bosni smo planinarili na Treskavici. Sigurno sam nešto zaboravila, ali to su planine koje posebno pamtim”, dodaje ona.
Planina Treskavica
Planinarske staze veoma su različite, od livada i šumskih puteva do kamenjara i blatnjavih terena. Zbog toga je, kaže Ajla, najvažnije imati kvalitetnu obuću.
“Kada je riječ o garderobi, početnici mogu koristiti ono što već imaju. Vremenom, kada zavole planinarenje, počeće da razmišljaju o kvalitetnijoj opremi. Za početak su ipak najvažnije dobre planinarske cipele. Od ostale opreme najčešće se koriste štapovi i ranac, a u rancu su obavezni voda i hrana, najčešće sendviči. Bez toga se ne kreće na planinu”, naglašava ona.
Najveći profit je iskustvo
Za novopazarskog planinara Džemala Drekovića kažu da je “crni pojas” u planinarenju. Vrhove osvaja već 10 godina, a za portal Free media kaže da mu planinarenje donosi višestruku korist.
Jedna od njih je da se sa svakog pohoda vraća bogatiji za novo iskustvo i da dolazi kući drugačiji nego što je bio prije polaska.
“Planinarenje se može svesti na putovanje, a svako putovanje je novo iskustvo. Čovjek profitira na intelektualnom nivou, širi vidike i vidi mnoge stvari”, kaže Džemal.
Džemal Dreković na jednom od planinarskih pohoda
U planinarske pohode krenuo je, kako kaže, sasvim spontano, nakon što je tokom skijanja na Zlataru zavolio planinu. Posebno je oduševljen slovenačkim planinama, ali i odnosom Slovenaca prema ovoj vrsti rekreacije.
“Mangart i Gamsovec su mi među najdražim vrhovima. Nalaze se u Sloveniji i ostali su mi u posebnom sjećanju jer je priroda oko njih zaista nevjerovatna. Sve izgleda nestvarno. U Crnoj Gori bih izdvojio Bobotov kuk, koji je izuzetno lijep vrh. Među najdražima mi je i Bandijerna na Durmitoru”, kaže ovaj planinar.
Sudbonosno “da” na vrhu Komova
Ipak, jedna planina za njega ima poseban značaj.
“Komovi su mi najdraži. Posebno su mi ostali u sjećanju, jer sam upravo tamo zaprosio svoju sadašnju suprugu. Taj trenutak će mi zauvijek ostati urezan u pamćenju”, iskren je Džemal.
Prosidba na vrhu Komova
Objašnjava da niko ne može znati da li će zavoljeti planinarenje dok ga ne iskusi.
“Uvijek ljudima kažem isto, dok ne probaš, ne možeš da znaš da li nešto voliš ili ne. Ja sam sa nekoliko prijatelja prvi put otišao na Hajlu. Nismo znali šta nas čeka, ali smo poslije tog jednog uspona shvatili da je planinarenje ono čime želimo da se bavimo”, dodaje.
Prema njegovim riječima, glavni motiv za planinarenje jeste osjećaj slobode, ali i spoznaja koju čovjek doživi na putu do vrha.
“Čovjek se vraća sebi i prirodi iz koje je nastao. Na planini shvati koliko je mali u odnosu na sve oko sebe i koliko toga ne zavisi od njega. Tada postane svjestan koliko je priroda moćna. Ali upravo taj osjećaj slobode koji planina pruža ne može se doživjeti nigdje drugo. Tu si svoj na svome”, kaže on.
Okruženi smo vrhovima, oko 300 planinara u Novom Pazaru
Džemal kaže da je posljednjih godina interesovanje za planinarenje u Novom Pazaru značajno poraslo.
“Do prije dvije godine bilo nas je manje od stotinu aktivnih planinara. Danas je ta brojka, hvala Bogu, porasla između 300 i 400 ljudi koji redovno odlaze na planinarske pohode. To je za naš grad zaista impresivno i drago mi je što sve više ljudi otkriva ljepotu planinarenja”, ističe on.
Novopazarski planinari
Građani često nisu svjesni koliko prirodnih bogatstava imaju u svom okruženju, podsjeća ovaj mladi planinar.
“Imamo Goliju, Javor, Prokletije i brojne druge planine. Toliko ih je oko nas da čovjek mjesecima može planinariti, a da ne napusti okolinu Novog Pazara. Tu je i Mokra Gora, iza sela Drage, gdje se nalazi planinarski dom našeg kluba ‘Sandžak’. Dom je aktivan i gotovo svake sedmice prima goste iz različitih krajeva Srbije i država bivše Jugoslavije”, zaključuje Džemal.
A. Šaljić
Foto: Ustupljene fotografije Ajla Dazdarević, Džemal Dreković
