Weather Data Source: 30 days weather Novi Pazar

Asmir Kolašinac: Od Sandžačkih igara do svetske elite

Evropski šampion, osvajač brojnih medalja i jedan od naših najuspešnijih bacača kugle Asmir Kolašinac danas radi kao menadžer u jednoj farmaceutskoj kompaniji, ali od atletike ne može i ne želi da pobegne, jer je ona deo njega.

Za portal Free media on govori o svojim počecima, takmičarskom putu od Sandžačkih igara do svetske elite, o treninzima po snegu, povredama, ali i o životu van borilišta.

Danas ga nećete naći u krugu za bacanje kugle, nego u kancelariji. Ali kada sa Asmirom Kolašincem počnete da pričate o atletici, brzo shvatite da iz nje nikada nije ni otišao.

“Trenutno radim u farmaceutskoj kompaniji kao menadžer za jedan brend, kao i na razvoju suplementacije za sportiste. To je sada moj posao, moja svakodnevica”, kaže on.

Posao je promenio, ali navike nije.

“Pratim takmičenja, kako domaća tako i međunarodna. Gledam šta se dešava, ko dolazi i ko raste. Jer ja jednostavno ne mogu da pobegnem od atletike. Ona je u meni, deo mene, i biće dok sam živ”, navodi on.

Ta ljubav počela je mnogo pre nego što je postao reprezentativac. Počela je tamo gde je i rođen, u Skoplju, gde je proveo prve godine života i zavoleo sport, a sa porodicom se 1991. godine preselio u Sjenicu.

“U Skoplju sam rastao, zavoleo sport i prvi put shvatio šta znači biti sportista”, podseća Asmir.

Od Skoplja, preko Sjenice i Sarajeva, život ga je vodio dalje, ali je kugla sve vreme išla sa njim.

Atletiku je voleo i trenirao i kao mlađi, ali se ozbiljnije posvetio bacanju kugle tek od osamnaeste godine, nakon što je ranije trenirao i rukomet.

“To je bukvalno porodična tradicija, jer je kuglu bacao otac, a pre njega i deda. Nije bilo pitanje da li ću, nego kada ću, jer mi je to bilo u krvi, u porodici i u kući. Ja nisam birao kuglu, kugla je birala mene”, ističe Asmir.

Prva takmičenja, pamti, imao je još u osnovnoj školi, kada su stigle i prve medalje.

“Sećam se da je to bilo u Čačku i tada sam osvojio bronzu u bacanju koplja, dok sam u bacanju kugle bio četvrti. Već tada sam znao da je ovo nešto što volim i čime ću se baviti ozbiljno”, kaže on.

Veliki korak napravio je i kada je počeo da radi sa prvim trenerom u Sjenici.

“Bio je to Mišo Đurić i njemu zaista puno dugujem. Naučio me je, ne samo tehnici, nego i odnosu prema sportu, radu i životu. To sam uvek nosio sa sobom na svakom takmičenju”, seća se Asmir.

Medalja na Sandžačkim igrama, posebna emocija

Značajno mesto u njegovim sećanjima zauzimaju Sandžačke igre, gde je prvi put zablistao.

“Sa 15 godina sam pobedio na igrama koje su održane u Novom Pazaru. To je na mene ostavilo snažan utisak. Kada osetiš publiku i taj osećaj da si najbolji, to ti ostane u srcu zauvek i tada sam rekao sebi da je to moj put”, naglašava on.

Tu je krenuo meteorski uspon, tu je shvatio da može mnogo. I dokazao je, jer je 2005. ušao u reprezentaciju do 23 godine. Društvo, pa malo reći probrano, o konkurenciji suvišno govoriti.

“Tada mi je bilo jasno da moram da radim duplo više ako želim da se dokažem. U Srbiji nas je tada u bacanju kugle bilo četvorica, sem mene iskusni: Dragan Perić, Luka Rujević i Milan Jotanović”, objašnjava Asmir.

Domaća konkurencija nije bila toliko brojna, ali je bila zahtevna.

“Kada vidiš njih ispred sebe ne kažeš da ne možeš, nego da hoćeš da budeš tu i da budeš bolji. Svako prvenstvo Srbije bilo je borba za dokazivanje i to me je oblikovalo kao takmičara”, dodaje.

Treninge su često pratili problemi na koje nije mogao da utiče, bar na otvorenom. Radio je u teškim uslovima, neretko po snegu.

Baš zbog toga, nedostatka adekvatne infrastrukture, posebno tokom zime u Sjenici i Sarajevu, kao i potrebe da na svakom treningu ima trenera pored sebe, 2007. godine doneo je tešku odluku.

“Shvatio sam da bez prisustva trenera na treninzima ne može da se funkcioniše na najbolji način i odlučio sam da se preselim u Beograd. Ostaviš kuću, porodicu i sve što poznaješ, ali to je cena koju vrhunski sportisti moraju da plate kada veruju da mogu više”, ističe Asmir.

Iste godine stigla je potvrda tog poteza.

“Šesto mesto na Univerzijadi u Bangkoku bilo mi je znak da sam na pravom putu i da se taj rizik isplatio. Od prvog dana do kraja karijere uz mene je bio samo jedan trener, Nikola Tomasović, i to je bila prelomna tačka”, naglašava on.

Helsinki i Beograd, vrhunac karijere

Sa Nikolom Tomasovićem stigli su i najveći rezultati na velikim takmičenjima, uključujući evropsku bronzu na otvorenom u Helsinkiju 2012, dvoransko zlato u Geteborgu 2013. i dvoransko srebro u Pragu 2015. godine.

“To Evropsko prvenstvo u Finskoj i moja prva velika medalja doneli su osećaj koji se ne može opisati rečima. Tada shvatiš da su svaki trening po snegu, svaka žrtva i svaka povreda imali smisla”, priseća se Asmir.

Pet godina kasnije usledio je i nastup pred domaćom publikom, na Evropskom dvoranskom prvenstvu u Beogradu 2017. godine. Povreda se isprečila između njega i borbe za novo odličje.

“Taj šampionat je posebna priča. Kada ‘bacaš’ pred svojom publikom i porodicom, to nije samo takmičenje, već je mnogo više od toga, ogromna odgovornost a ujedno i čast,” kaže on.

Govoreći o samoj disciplini, naglašava da ona zahteva mnogo više od snage.

“Bacanje kugle je spoj snage, eksplozivnosti, brzine i tehnike. Ljudi misle da je dovoljno uzeti kuglu i baciti je, no bez ljubavi, želje i upornosti nema vrhunskog rezultata”, objašnjava Asmir.

Kobna ćud povreda

Velike uspehe pratile su, nažalost i povrede koje su često dolazile i u ključnim trenucima.

“Nedaće takve vrste su mi se dešavale onda kada sam bio najspremniji, jer je tanka linija između utreniranosti i pretreniranosti. Želiš više i jače, a onda telo kaže da staneš”, navodi.

Da nije bilo njih, brojka odličja sa velikih takmičenja bila bi sigurno veća, uveren je Asmir. Za Olimpijadom mu je najveći žal.

“Da nije bilo povreda u tolikoj meri, verujem da bih osvojio bar još tri medalje na velikim takmičenjima, a najviše me boli London 2012. godine, gde mi je do bronze falilo samo 37 centimetara. Kada vidiš da se povrede vraćaju sve češće, moraš da budeš iskren prema sebi i kažeš da je bilo dovoljno”, kaže Asmir.

Iako se povukao sa zaletišta i bacališta, veza sa “Kraljicom sportova” ostaje čvrsta, Asmir je završio Fakultet za sport i tjelesni odgoj u Sarajevu.

“Voleo bih da jednog dana radim kao trener i prenesem znanje mladima, ali za to je potrebno da se popravi situacija u atletici po pitanju trenera i da se pronađe talenat spreman na veliki rad. Fakultet u Sarajevu mi je pomogao da sport razumem i iznutra, ne samo kao takmičar”, ističe on.

Govor brojki Asmira Kolašinca

Od mnoštva odličja i trofeja koje je osvojio Asmir Kolašinac, neki rezultati ipak zauzimaju posebno mesto.

  • Evropsko dvoransko prvenstvo u Geteborgu 2013. godine, zlatna medalja
  • Evropsko dvoransko prvenstvo u Pragu 2015. godine, srebrna medalja
  • Evropsko prvenstvo na otvorenom u Helsinkiju 2012. godine, bronzana medalja
  • Olimpijske igre u Londonu 2012. godine, sedmo mesto u finalu (37 centimetara do bronze)
  • Mediteranske igre u Mersinu 2013. godine, zlatna medalja
  • Univerzijada u Bangkoku 2007. godine, šesto mesto
  • Lični rekord na otvorenom- 21,58 metara (Beograd, 2015)
  • Lični rekord u dvorani- 21,06 metara (Beograd, 2022)

Iza svakog uspeha, ne samo u sportu, nego i životu unutrašnja snaga i ekstra motiv su oni koji veruju i kada je najteže, porodica.

“Moja porodica je najvažnija i bez njih ništa ovo ne bi bilo moguće, jer su bili uz mene od prvog treninga i kada sam hteo da odustanem. Zbog toga želim da svim roditeljima poručim da deci do 12. godine dozvole igru i uživanje, da do petnaeste odluče šta žele i da ih ne pretvaraju u takmičare pre vremena. Neka uvek veruju u njih”, zaključuje Asmir Kolašinac.

E. Nailović

Foto: Ustupljene fotografije Asmir Kolašinac

Iz arhive Free media:

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on email

Najnovije vesti