Jer većina, čim bi omirisala moć ili blagodat, brzo bi zaboravila na ono za šta je tu došla, odmetnuli bi se od svih. Otuđili bi se grabeći sve pred sobom, prodavajući nas sve do zadnje banke.
Da je bilo onih pravih, onih što umiju i znaju, što su nas istinski voleli, ne bismo ovde završili. Ali nije ih bilo. Ili nisu hteli ili nisu znali. Treće nema. I zato smo tu gde jesmo, u vremenu gde pravda postoji samo u pričama staraca, gde se poštenje meri novcem, a dobrota proglašava slabošću.
Raspadamo se, pucamo po šavovima. A ko će to da sastavi? Niko, jer onaj što bi umeo i hteo, nema snage. A onaj što bi imao snage, neće i ne umije.
Pa tako stojimo, već vijekovima, na istom mestu. Gledamo kako nam odoše dani i godine, a nikako da se setimo da se poštenje ne meri riječima, već delima. Da društvo ne opstaje na sebičnosti, već na iskrenosti i brizi za drugoga.
Ali, kako da to znamo kad je sve što smo hteli bilo da se obogatimo, pa makar i na račun tuđe bede? I tako, druže moj, živimo. Ne što smo hteli ovako, već što nismo znali drugačije. Ili, još gore, nismo smeli.
Autor teksta je Aladin Paučinac, građanski aktivista iz Novog Pazara.
Stavovi autora u rubrici “Slobodno o svemu” ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Free media.