Weather Data Source: 30 days weather Novi Pazar

Amra Hodžić Jejna: Da li da mijenjamo svijet ili da svijet mijenja nas?

Počela sam pisati ovaj tekst na potpuno drugačiji način od ovog - iz sivog i negativno naelektrisanog ugla. A upravo se trudim sve ove godine da ne postanem takva…

Jedan događaj prošle večeri, u Kulturnom centru gdje radim, u kojem je učestvovala i moja osmogodišnja kćerkica, promijenio mi je vizuru, ili bolje rečeno, vratio me na “fabričko podešavanje”.

Prisustvovala sam eksploziji mladosti, ljubavi, talenta, sreće, muzike, plesa – predivnom programu festivala na kojem su se predstavile na desetine mladih ljudi iz jedne od naših najboljih gradskih škola.

Upravo to je u meni reanimiralo davno usvojenu spoznaju da ovaj grad ima neiscrpan izvor energije, koji nas grije i napaja nam duše kad je najteže – a to su mladi, pametni, talentovani i kreativni ljudi.

I onda se sjetim koliko volim svoj posao i u nastavi, i u kulturi. Upravo mi on omogućuje svakodnevni kontakt sa tim fascinantnim bićima koja vam ne daju da klonete, budete tužni, tjeraju vam osmjeh na usne…

Neposredno prije toga, nakratko me je savladala jedna od onih faza kada mislim da smo kao društvo postali apatični, bez entuzijazma i volje da mijenjamo svijet nabolje, iznureni, umorni od lažnog morala, u trci s vremenom.

Mi koji smo mislili da ćemo pomjerati planine, uspijevamo da zaradimo samo za goli život… I to jedva – radeći dva, tri posla…

Unatoč talentima, znanju, najvišem obrazovanju, unatoč manirima, kućnom vaspitanju, duboko utemeljenim moralnim principima, dozvolili smo da nas “pokopaju žive” oni koje smo uvijek duboko prezirali.

Sklonili smo se s puta, jer je došlo vrijeme budala, poltrona, a što je najgore – licemjera.

Činjenica da su komentari i mišljenja neukih, priučenih i poluintelektualaca, koji su decenijama unazad dobijali na značaju, konačno postali standard, i na društvenim mrežama bivaju verifikovani lajkovima i “dubokoumnim traktatima” plejade sličnih, počinjala je da me guši i obuzima.

I taman kad pomislim da oni koji ne razumiju ni najjednostavniji govor simbola i ne posjeduju osnove ne samo vizuelne, nego opšte kulture, da oni koji daju sebi za pravo da komentarišu i tumače sofisticirana umjetnička djela počinju da vladaju društvenom scenom, dese se ovakvi trenuci ushićenja, poput događaja od prošle večeri – kad budem ponosna na ljude oko sebe, svoj grad, sebe…          

Tada shvatim da nagomilana negativna, blokirajuća i destruktivna energija ne donosi ništa dobro. Naprotiv, uništava i ono najbolje u nama. Kao kancer.

Otvoren novi trg, škola, odigrana dobra pozorišna predstava ili otvorena sjajna izložba, promovisana zbirka poezije… Ti trenuci su rezervoari iz kojih crpim energiju kad god mi krenu razarajuće misli.

Porodica, prijatelji, posao, umjetnost i trčanje pružaju mi svakodnevna utočišta i zahvaljujući njima hodam sigurno, ponosno i trudim se da održim kurs u vrtlogu… Bez obzira na one koji se trude da nadvladaju.

Međutim, sve češće čujem da je neko od poznanika mentalno “pukao”, a da se to desilo odjednom, bez najave, bez simptoma. Razlozi su raznovrsni… Uglavnom opravdani. Oni vjerojatno nisu uspjeli da se odupru vrtlogu. Ili su, možda, jednostavno – odustali. A od života ne smijemo odustati…

Postoje dvije stvari koje su me uvijek vodile naprijed, a to su činjenice da i dalje postoje dobri ljudi i da je sve promjenjivo.

Promjena je jedina sigurna stvar u našim životima. I što prije shvatimo da nijedna životna situacija, niti stanje društva, nije definitivno, lakši nam život bude… 

Autorka teksta je Amra Hodžić Jejna, profesorica engleskog jezika i urednica izložbenog i tribinskog programa Galerije Multimedijalnog centra u Novom Pazaru.

Stavovi autora u rubrici “Slobodno o svemu” ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Free media.

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on email

Najnovije vesti