Ovo pitanje lebdi nad Novim Pazarom, gradom koji je postao epicentar tog našeg velikog prosvjetnog ruganja. Više od dvadeset godina, ovaj grad se diči sa dva univerziteta, uz povremene ekspoziture privatnih fakulteta koji obećavaju zvučna imena i instant diplome.
Teoretski, ovakva infrastruktura je morala da iznjedri hiljade mladih ljudi sa formalnim zvanjima, bezbroj diplomaca, magistara i doktora nauka.
Po svim udžbenicima sociologije i regionalnog razvoja, do sada smo trebali da imamo moćnu kritičnu masu: obrazovane, produhovljene, pa čak i “opasne” umove, spremne da sa novom energijom i idejama gurnu ovaj grad, i cijelu regiju Sandžaka, u minimalnu civilizacijsku orbitu.
Morali smo postati univerzitetski grad u pravom, evropskom smislu te riječi.
Očekivalo se, možda naivno, da će uslijediti porast ozbiljnih naučnih radova, eksplozija književnog i umjetničkog stvaralaštva, sofisticiraniji intelektualni diskurs, smanjenje ovog sramnog talasa kiča i šunda, i, za ime Boga, bar minimalan porast ekološke i građanske svijesti.
Umjesto toga, suočavamo se sa apsolutnom suprotnošću, totalnim i bolnim paradoksom. Dobili smo duhovnu i intelektualnu pustinju.
Svaki ugao ove provincije danas svjedoči o našoj društvenoj regresiji i duhovnoj devastaciji. Dvadeset godina fabrikovanja „intelektualaca” nije uspjelo da stvori ni najtanju opnu građanskog i intelektualnog otpora.
Najveći paradoks leži u samom vođstvu tih naših prosvjetnih institucija. Godinama smo mirno i nijemo posmatrali kako prosvjetne „tvrđave” vode ljudi sa kupljenim diplomama, sumnjivim zvanjima i etičkim kompasom.
Niko se nije usudio da udari po toj dubokoj rani. Naravno, oni su nastavili da reprodukuju svoju karikaturu obrazovanja, štancujući kadrove po sopstvenoj mjeri.
Najbolnija šamarčina dolazi u trenutku krize. Kada treba stati i okupiti se u odbranu onoga što se zove demokratska, intelektualna, građanska ili duhovna vrijednost, ili još banalnije, kada nas neki državni funkcioner kolektivno ponizi i uvrijedi, tražeći minimalnu intelektualnu odbranu, sav taj “akademski potencijal” naprosto nestaje. Bukvalno iščezne u etar.
Đe su svi ti magistri i doktori nauka koje smo neumorno štancovali? Ispariše.
Tada padamo u infantilni očaj. Putem društvenih mreža, romantično, patetično i u kondicionalu, prizivamo ljude koji nijesu više tu ili se pozivamo na neobjašnjivi sindrom „ne mogu što ne mogu”.
Zovemo one koji su mrtvi ili koji su odavno otišli iz ovog grada, jer nemamo nikoga živog i hrabrog ovđe, među onima koje smo sami školovali.
Eto, to je naš učinak za dvadeset godina. Stvorili smo sistem koji umije da štanca papir i zvanja, ali je u potpunosti nesposoban da proizvede kičmu. I to je naš najveći, najciničniji i najtragičniji prosvjetni, intelektualni i duhovni “uspjeh”.
Autor teksta je profesor engleskog jezika iz Novog Pazara Damir Gruda.
Stavovi autora u rubrici “Slobodno o svemu” ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Free media.
