Film je realizovao Centar za razvojnu politiku i saradnju, uz finansijsku podršku Ministarstva informisanja i telekomunikacija, a prikazan je u Muzeju “Ras“.
Ovaj dokumentarac govori o nekadašnjem načinu udvaranja, o ljubavi u prošlim vremenima i o načinima izražavanja zaljubljenosti.
U filmu se pojavljuju mladi novopazarski filolozi, književnici i nastavnici jezika, koji su sa više različitih aspekata objasnili zašto je važno da društvo čuva manire, običaje, stare načine udvaranja i uspostavljanja emotivne veze.
Takođe, u filmu je naglašeno da ne bi bilo ni dobrih pjesama da nije bilo ašikovanja, koji je obilježio jedno prošlo vrijeme.
“Ašik u osnovnom značenju predstavlja zaljubljenoga i taj termin se koristi kako za islamsku sakralnu poeziju, tako i za sevdalinku, autohtoni žanr bošnjačke usmjene poezije koji govori o ljubavi između dvoje mladih“, kaže mladi filolog, Ersan Muhović.
On objašnjava da je sevdalinka bila neizostavni dio bošnjačke svadbe u prošlosti i da su kroz njenu melodiju zaljubljenici izražavali sve ono što osjećaju prema voljenoj osobi.
Muhović kaže da je sevdah značajan i kao jedan od načina pamćenja i čuvanja prošlosti.
“Sevdalinka pamti imena ljudi, imena mjesta, namjesnika, vladara, događaja, kao i sve ono iz čega možemo rekonstruisati društveni život u prošlosti“, rečeno je u filmu.
Sam dolazak Osmanlija na Balkan donio je novi način života. Islam i zabrane uticale su da ljudi sve više priželjkuju i zamišljaju sastanak sa voljenom osobom, kao i romantične razgovaraju pod prozorom.
Sve su to okolnosti koje su dovele do pojave ašikovanja svojstvenog bošnjačkoj kulturi, objašnjeno je u ovom filmu.
Nastavnica bosanskog i srpskog jezika Maida Demirović vjeruje da moderni stil života i novi tempo rada mijenjaju vrijednosti starog društva koje je, po njenoj ocjeni, bilo mnogo sretnije.
“Vjerujem da je zaista spas čovječanstva u vraćanju čistim stvarima, a ašikovaje jeste čisti način izražavanja ljubavi koji je u granicama morala“, rekla je Demirovićeva.
Ona daje prednost „ašikovanju“ u odnosu na ono što se današnjim kolokvijalnim terminom zove „muvanje“.
Osim što se bavi temama koje se tiču mladih, Centar za razvojnu politiku i saradnju poseban dio rada posvetio je nematerijalnoj kulturnoj baštini, tako da je u produkciji ove organizacije do sada snimljeno osam sličnih filmova.
Prije ovog snimili su dokumentarce o đerdeku, bošnjačkoj svadbi, jenđi, instrumentu pirinče, mevludu i tradiciji kane.
“Mi smo tu da prepoznamo dobre ideje mladih ljudi i da im budemo vjetar u leđa“, kaže direktor Muzeja Elmir Habibović, koji je pohvalio rad mladih okupljenih oko dokumentarnog filma.
“Veoma je važo da se mladi što više upoznaju sa vlastitom kulturom i tradicijom. Negdje smo konstatovali da je ova digitalna generacija sklona brzom načinu života i jednom zaboravu, a ovakvi projekti imaju tu ulogu da nas osvijeste i pokažu na šta moramo obratiti pažnju“, kaže Habibović.
A. Šaljić
