Tako imamo “islamsku zajednicu Dudićevu” ili “Demirovićevu”, ili “opštinu Biševca” pa i “Državni univezitet Dolićani”. To ide do najsitnijih funkcija.
Takva praksa uzurpatorima daje za pravo da se osjećaju moćnim, a ne odgovornim – jer poziciju doživljavaju kao ličnu svojinu.
Takvi su ljudi jednostavni za manipulisanje, jer ih vodi strah od gubitka moći. Da je sistem uređen kako treba, niko se ne bi bojao gubitka odgovornosti, jer je sama odgovornost napustiti poziciju ukoliko se uvidi da se ona ne obavlja kako treba.
Problem, međutim, nije samo u uzurpatorima, već i u narodu koji im praktično ugura poziciju uz ime i prezime. Narod to radi toliko zdušno da se primjećuje želja da se i studentska borba pripiše jednom imenu i prezimenu.
Od zaljubljenosti u moć niko nije imun. Zato bi sistem trebao postojati da čuva instituciju gradonačelnika, muftiju, predsjednika vijeća, stranaka ili direktora. A kad sistem zakaže, vlasnik moći je spreman učiniti sve kako bi je zadržao ili povećao.
Danas imamo vjerska lica okićena srebreničkim cvijetom, koja izgovaraju najtužnije priče o genocidu u Srebrenici.
Imamo i političare koji se utrkuju da dokažu svoju ljubav i empatiju prema žrtvama, pa prave fontane u znaku srebreničkog cvijeta (i to na prilično netransparentnim mjestima) ili ređaju video klipove u kojima tužno govore o Srebrenici.
A onda dođe ispit koji ogoli iskrenost do kraja.
Studenti su se pojavili kao najčistija borba do sada. Čuvaju čistinu borbe tako što se fokusiraju na institucije i pozicije, a ne na imena i prezimena.
Ne postoji nijedan razlog za lošu kritiku prema njima. To je određene ljude na pozicijama držalo dalje od komentarisanja, ali ne zadugo.
Desi se tako da neko, poput muftije, zaboravi da je i toj omladini muftija, pa izgovori veoma pogrdnu riječ. Njihov glas za pravedan sistem nazove urlikanjem.
Zatim se desi da lokalna uprava sa gradonačelnikom na čelu zaboravi da su studenti građani o kojima su dužni brinuti.
I da, ta ista uprava odluči finansirati medijsku kuću koja najgnusnije iznosi laži o našim studentima. Ta režimska medijska kuća između ostalog najstrašnije je prozvala dvoje studenata iz Novog Pazara samo zato što su jasno i nedvosmisleno rekli: “U Srebrenici je počinjen genocid.”
Niti jedna jedina riječ od strane muftije i gradonačelnika nije izgovorena u njihovu odbarnu i odbranu stava o Srebrenici.
Kad dođe 11. juli ta ista vjerska lica i ti isti funkcioneri okite se Srebrenicom, kupuju empatiju i bol naroda kako bi zadržali svoju moć. Ako narod nije svjestan oni i te kako jesu da je moć u narodu, a ne u predsjedniku države ili čitavom režimu.
Oni, trikovima manipulacije, uzimaju moć od naroda i predaju je moćodavcima.
Da se vratim na čistinu studentske borbe.
Genocid u Srebrenici desio se prije 30 godina. Današnji studenti tada nisu bili ni rođeni (osim ako nisu na poziciji predsjednika studentskog parlamenta 😁).
Oni Srebrenicu vide jasnije od nas, bez primjesa emocija. Sagledavaju činjenice i priznate međunarodne institucije i nemaju bojazni da jasno izgovore: “U Srebrenici je počinjen genocid.”
Kada bih mogao posavjetovati narod, rekao bih sljedeće:
Ne vezujte ime i prezime za institucije i pozicije, već gledajte obavljaju li posao za koji su odgovorni. Time ćete sačuvati i njih i narod. Ljubav je u tome da čuvamo jedni druge.
Autor teksta je Elmin Čuljković, islamski pedagog i građanski aktivista iz Novog Pazara.
Stavovi autora u rubrici “Slobodno o svemu” ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Free media.
