Sada već sa sigurnošću možemo da kažemo da nikome na svijetu nije promakla činjenica da su studenti u Srbiji svojom iskrenošću, ustrajnošću i čistim demokratskim principima stvorili snagu koja ima potencijal da preraste u ozbiljan pokret za vraćanje otete države njenim građanima.
Opšti utisak je da su studenti slanjem jasnih poruka i principijelnim stavovima ostali imuni na sve ranije oprobane mehanizme i spletke režima, preko tajnih i javnih službi kojima se godinama sprečavao rast i razvoj zdrave opozicije.
Režim Aleksandra Vučića je ogrezao u kriminalu i korupciji, a studenti su ih namamili da pokažu bukvalno sve kriminalne i mračne taktike kojima raspolažu i putem kojih godinama unazad održavaju svoju vlast.
Budući da sam vezan za sandžačku politiku od koje očigledno neću i ne mogu da se odreknem, najviše ću se osvrnuti na taj, politički aspekt i značaj ovih događaja. Takođe želim da povučem paralelu sa nekim sličnim događajima iz bliže prošlosti i da pokušam da ih uporedim.
Još uvijek u javnosti odzvanjaju riječi jednog od novopazarskih studenata koji je marširajući prema Kragujevcu rekao da se studenti iz Novog Pazara prvi put osjećaju kao ravnopravan dio svoje zemlje i događaja u njoj.
To je osovina koja pokreće i ovaj moj tekst.
Ono što je pozitivan signal za Novi Pazar i čitav Sandžak jeste da je za sada ova politicka alternativa u nastajanju otvorena da u svoje redove bezuslovno ustupi pripadajuće mjesto za ljude koji dolaze iz ovog našeg kraja.
To je pojava koja se u političkoj istoriji nije desila nikada, čak ni prilikom formiranja DOS-a.
Pokušaću da povučem paralelu izmedju DOS-a sa današnjim studentskim pokretom i zašto smatram da ovo što rade studenti ima daleko veći i prirodniji pozitivan politički potencijal od DOS-a.
Najprije, spomenuvši DOS, ne mogu, a da se, za trenutak, ne vratim na vrijeme njegovog formiranja i moj lični aspekt.
Upravo u to vrijeme je moja generacija bila u srednjoj školi. Mi smo bili druga godina srednje i tada smo, u okolnostima opštih demonstracija, upravo nas 5-6 drugova iz odeljenja odlučili da 5. oktobra pokrenemo proteste ispred naše škole. Ubrzo su nam se priključili svi drugovi iz našeg odeljenja, a potom i čitava škola; ispred Gimnazije su već neki čuli za to okupljanje i te dvije ogromne grupe stvorili su energiju koja se nevjerovatnom brzinom proširila gradom, a svima je bilo jasno da je sljedeća tačka okupljanja bila Ekonomska škola.
Ispred Ekonomske nas je već čekao kordon policije koji nama nije dozvoljavao da priđemo, a ekonomcima da nam se pridruže. Taj policijski kordon ubrzo je popustio i svi smo okupljeni ponosno šetali gradom, da bi kasnije u 18 časova dobili informaciju da je policija u Beogradu položila oružje i stala na stranu građana. Sutradan, Slobodan Milošević je priznao poraz.
I dan danas, to je jedan od momenata na koji sam najviše ponosan u svom čitavom političkom aktivizmu.
DOS je tada na žalost, opterećen različitim političkim hipotekama svojih članica bio sputan da se u pravom smislu izbori sa izazovima tranzicije, koja je mučki predugo trajala, sa vrlo površnim pristupom suštinskim promjenama.
Upravo takav, mlitav pristup, za posljedicu je doveo do ponovnog uspona onih “političkih elita” iz mračnih devedesetih.
U takvim okolnostima mjesto da u DOS-ovoj Vladi predstavlja Bošnjake i ovaj kraj pripalo je Rasimu Ljajiću i njegovom SDP-u koji je u to vrijeme bio tek mala lokalna partija vrlo male podrške u narodu.
Tada je u DOS-ovoj vlasti začet pogrešan model koji se i dan danas prenosi od Vlade do Vlade da se čitav politički interes Bošnjaka i Sandžaka svodi na formalna imenovanja na ministarska i sekretarska mjesta u Vladama.
Na tom principu je započela jedna čitava epoha Ljajićevog učešća u Vladi, koja i dan danas traje, a sve vlasti su u svojim redovima najradije viđale Rasima ili neke nove Rasime, upravo zbog tog “jeftinog servisa”.
Sa druge strane, za razliku od DOS-ovih članica, studenti za sobom nemaju nikakve hipoteke i nemaju neke skrivene agende, izuzimajući vidljive i podlo ubačene elemente po dobro uvežbanim receptima ranije UDBE i DB-a, a danas BIA-e.
Imalo bi puno toga što ne bi smjeli da izostavimo iz ove studentske borbe i definitivno će se u godinama ispred nas svaki od tih aspekata posebno razmatrati sada kada je ogoljen ovaj pokvareni, zli i korumpirani režim.
Međutim, za ovu priliku sam odabrao da se osvrnem isključivo na okupljanje studenata i utisak kakav su na mene ostavili.
U sve to, studenti iz Novog Pazara, mladi, ali veliki i prosvijećeni ljudi uložili su i žrtvovali mnogo da svoj grad stave u centar ove snage.
Mene nisu iznenadili, zapravo su samo potvrdili ono što sam već znao; da u ovom gradu žive ljudi, prije svega njihovi roditelji koji su zaista pravedni, koji vole pravdu i koji svoj mir i spokoj jedino vide u pravednom i slobodnom društvu. Oni su svoju djecu vaspitali na tim principima.
Te vrijednosti su spojile studente, a studenti su spojili svoje roditelje, profesore, komšije, rodjake…
Na početku teksta sam rekao da je ovo događaj bez presedana i to je zaključak kojim želim da završim; Neka ovaj presedan bude početak jednog novog prostupa u sandžačkoj politici, neka zauzimanje ministarskih mjesta postane pitanje najnižeg političkog prioriteta, a da pravda i jednakost budu principi u koje smo spremni uložiti sav svoj politički uticaj i potencijal.
Autor teksta je Enis Imamović, bivši narodni poslanik u Skupštini Srbije iz Novog Pazara,
Stavovi autora u rubrici “Slobodno o svemu” ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Free media.
