Weather Data Source: 30 days weather Novi Pazar

Lemana Bećirović Binjoš: Da bismo se razumeli, moramo se slušati

„Bavim se ovim poslom da bih mogla da utičem na promene i bar malo na svest ljudi, koja se teško menja. Da bismo se razumeli, moramo se slušati. Ovo je surovi kapitalizam gde svi moraju da grabe, da rade na sebi. Čini mi se da polako prolazi vreme i onih kupljenih diploma i lažnog obrazovanja, jer tržište traži znanje i to će imati cenu. Oni koji imaju znanje biće plaćeni, oni koji ga nemaju, neće ih biti nigde na mapi. Polako se budi svest da ne mogu roditelji da ti obezbede ništa, već moraš sam da ustaneš, da se boriš i da se pronađeš “, rekla je u intervjuu za portal Free media novopazarska glumica Lemana Bećirović Binjoš.

Novopazarka Lemana Bećirović Binjoš diplomirala je glumu na Internacionalnom univerzitetu, u klasi Envera Petrovcija. U novopazarskom Regionalnom pozorištu radi od njegovog osnivanja. Konstantno se edukuje i radi na sebi. Sa misijom osvešćivanja i buđenja kritičke svesti kod ljudi snimala je zanimljive video klipove, na satiričan način ukazujući na anomalije u društvu. Gluma je za nju najlepši posao na svetu, a lepotu pozorišta prenosi i na mlađe generacije kroz školu glume koju vodi. Ne prestaje da istražuje sebe i svoje mogućnosti, širi dobre vibracije kroz jednu televizijsku emisiju, a usavršava se i u frizerskom zanatu.

Free media: Novopazarsko Regionalno pozorište završilo je radnu 2024. godinu pozorišnom predstavom „Kuća na granici“. Da li je prošla godina za Vas bila uspešna i šta bi ste izdvojili kao najveći uspeh?

Binjoš: Bilo je tu dosta uspeha, a što se tiče posla i života, od kako sam se ostvarila i kao majka, ne gledam uspeh samo kroz svoj posao, jer se taj primat prebacio malo više na porodicu. Zahvalna sam i zadovoljna uslovima rada na poslu, koji su mi omogućili da se posvetim i svom privatnom životu. Došli smo do toga nivoa da radimo u normalnim uslovima, da nemamo probe do kasno u noć, da nam je toplo u pozorištu. Sada imamo sve ono što na početku moje karijere nismo imali, kada smo se često smrzavali i radili probe do četiri, pet sati ujutru. Mogu reći da je prošla godina bila uspešna, ali uvek može bolje. Hvala Bogu svi smo živi, zdravi, radimo, a imam najlepši posao na svetu! Godina je bila uspešna i zato što su se pojavili i neki novi poslovi. Zahvaljujući stečenom iskustvu, sada mogu da biram čime ću da se bavim, pa tako se bavim samo onim poslovima koji me ispunjavaju i to je zaista privilegija. Prethodnih 20 godina bilo je mnogo rada da bih ovo postigla.

Free media: U predstavi „Kuća na granici“ imali ste nesvakidašnju, pomalo futurističku ulogu. Koliko je to za Vas bilo izazovno?

Binjoš: Imali smo više uloga. Mi smo poznati po tome i po toj kamernoj sceni. Za jednog glumca to bude naporno, ali je važan trening i dragoceno iskustvo. Nas par kolega igramo sistem, a njih četvoro igraju porodicu. Mi koji smo u sistemu, menjamo uloge promenom maske na licima i to je veoma zanimljivo. Bilo je izazovno zato što nam je zahtevna scenografija, a i kostimi. U jednom trenutku delovalo je kao da to nikako nećemo moći da izvedemo. Međutim, i naš reditelj Andrej Cvetanovski je došao potpuno spreman i s njim smo to vrlo lako uradili, iako uopšte nije jednostavno čak ni za publiku. Predstava traje sat i 15 minuta, a stiče se utisak da je trajala svega 15 minuta, prema mišljenju onih koji su je gledali. Neki smatraju da je to naša najbolja predstava, posle one „Ako dugo gledaš u ponor“.

Free media: Kraj prošle godine obeležila je i predstava „Peča“, rađena po istoimenoj monografiji Fahrudina Kladničanina. Vi ste, osim uloge u predstavi, radili i na dramatizaciji teksta. Kakvo je to bilo iskustvo?

Binjoš: U monografiji nije bilo materijala za dramski tekst, pa smo se Fahrudin i ja dogovorili da ja to odradim za dokumentarno-igranu formu predstave. Kolega Haris Šećerović je uradio fantastičnu muziku i takođe igrao u predstavi, koju smo realtivno brzo pripremili.

Free media: Ta predstava je izazvala žestoku polemiku na društvenim mrežama pre samog izvođenja. Bilo je oprečnih komentara, kritika čak i pretnji. Kako to komentarišete?

Binjoš: Neverovatno je kako čovek može nešto da kritikuje, a da ne zna šta je. Generalno, to je problem današnjice. Svi smo postali vrlo napeti, a internet je mesto gde svako može da piše šta god hoće, bez ikakve zadrške. Iskreno mislim da pozorište nije za svakoga. Pozorište je za one koji žele da se otvore, koji shvataju i spremni su da čuju i nečiju drugu stranu. Mi ovde imamo ljude koji nisu spremni da čuju ništa, pa ni sami sebe. To kritikovanje koje se desilo i te preteće poruke potekle su od meni vrlo nebitnih ljudi. Oni nisu deo moje sfere interesovanja. To može da vas na trenutak poljulja, ali ta ljudska glupost ispliva i to mi daje snagu da se bavim ovim poslom još jače. Ne može neko da pljuje, koliko ja mogu da se izdignem iznad toga i da napišem još jednu priču o tome. Te priče su ogledalo i to je ono što najviše boli. Predstava „Peča“ nije imala veze sa tim komentarima. Pre same premijere, neki ljudi su imali stav, a onda su se desile druge okolnosti, pa su neki gledali i shvatili da su pogrešili. To je bilo veoma ružno. Da sam ja bila malo besnija, verovatno bih zvala policiju pa bismo drugačije razgovarali, ali nije vredno. Prosto ljudska glupost je takva, neuništiva. Nije moje da se bavim njima. Vidite kako ustaje omladina, nekim stvarima jednostavno treba reći stop.

Free media: Da li je gluma ono čime ste oduvek želeli da se bavite i kako izgleda Vaš put od prvih školskih sekcija do velikih scena?

Binjoš: Ja sam dete jednog drugog sistema. Rođena sam u komunizmu, a sredina u kojoj živimo bila je mnogo drugačija u odnosu na vreme sada, kada idemo u neku drugu krajnost, što opet nije dobro, ali verujem da će doći sve na svoje. Želela sam da se bavim glumom, javnim nastupom, jer kada se negde dobro osećate, to je onda to. Roditelji su uvek govorili da tu nema para, da od ovog posla ne može da se živi, da treba da upišem neki ozbiljniji fakultet, a da mi gluma bude hobi. Ja sam to negde potisnula i živela jedno vreme u uverenju da ću biti stomatolog ili elektrotehničar. Međutim, vrlo brzo sam shvatila da ja to ne mogu, da me to guši i da bih tako išla protiv sebe. Odlučila sam da uzmem stvar u svoje ruke i da rizikujem. Zapravo, sa ove tačke gledišta, ništa nije rizikovano. Zato uvek apelujem na mlade da probaju ono što žele, godinu, dve tri. To nije izgubljeno vreme ako se traže i ako se nađu to je odlično. Desi se nekom de se pronađe kasnije, što je takođe normalno, samo ne treba da robujemo nekim predrasudama i sistemu vrednosti koji više ne postoji. Redosled: fakultet, posao, porodica, danas više ne važi, sve je izmešano. Ovo je surovi kapitalizam gde svi moraju da grabe, da rade na sebi. Čini mi se da polako prolazi vreme i onih kupljenih diploma i lažnog obrazovanja, jer tržište traži znanje i to će imati cenu. Oni koji imaju znanje biće plaćeni, oni koji ga nemaju, neće ih biti nigde na mapi. Polako se budi svest da ne mogu roditelji da ti obezbede ništa, već moraš sam da ustaneš, da se boriš i da se pronađeš.

Free media: Prve asocijacije na glumu su obično aplauzi, velike scene, slava, a iza svega toga suštinski se krije mnogo rada, truda, strasti, odricanja. Kako ste Vi to doživeli u praksi?

Binjoš: U detinjstvu su asocijacije na Holivud, serije, filmovi pre svega, glamur, da se ne lažemo i puno novca i sve ono što predstavalja Holivud i ta neverovatna filmska industrija. Kasnije, kada upišeš akademiju, shvatiš da je suština potpuno drugačija. Tu onda pronalaziš sebe i shvataš šta je tvoja suština. Volela bih da mi se desio taj Holivud, iako sada to zamišljam na drugačiji način. Verovatno bih se kao mlada pogubila da mi se pružila prilika. Da mi se sada to dešava mislim da bih drugačije razmišljala, ali ne znam, nisam u tim cipelama pa ne mogu ništa da tvrdim. Znam da gluma, kada se bavite suštinom, a ne formom i kada radite na sebi, može mnogo da pruži. Ima tu dosta i odricanja, jer umetnost to traži. Odričete se nekih stvari, nekih ljudi, ali zapravo čistite sebe, dajući sebi neke nove vidike, koji umeju da budu bolni, ali vas i uče kroz to proživljavanje različitih sudbina, likova, pravljenje karaktera likova koje igrate na sceni. Podrebno je da ih analizirate i proživite da bi bili istiniti. Pred publikom nema laži, nema prevare, publika sve vidi. Meni su najsmešnije te uloge kad se od vas traži da podilazite publici, a postoje takvi reditelji. Publika je veoma inteligentna, naša u Novom Pazaru je fantastična. Koliko smo i mi rasli, rasli su i oni. Mi postojimo 20 godina i oni zajedno sa nama. Čak su nas i prevazišli, jer ta njihova ljubav, pa oni ne bi bili tu da ne vole pozorište. Osnova pozorišta je kritičko razmišljanje i buđenje kritičke svesti kod ljudi. Nebitno je koju temu uzimamo, osvešćivanje i to je ja mislim najčasniji poziv na ovom svetu. Pozorište je tu i da nas zabavi i nasmeje, ali osvešćivanje je čini mi se taj Sizifovski posao, ali svakako se dešava, čim imate i mlađu populaciju u publici, koja dolazi redovno u pozorište.  Jednom dođu dva mladića, pa sledeći put dovedu čitave porodice. Pozorište se razvija, za sve to treba vremena. Veoma se radujem svakom novom projektu, jer gluma je rad na sebi. To nije posao koji se završava kada odete kući posle probe. Taj posao nosite sve vreme, dok je predstava aktuelna, dok je na sceni, pa čak i neke predstave koje se ne igraju sada i dalje su vam urezane, i dalje su vam asocijacija neke replike iz tih predstava.

Free media: Regionalno pozorište je najmlađe u Srbiji, ali je napravilo zavidne rezultate. Lično ste svedočili rastu i razvoju pozorišne publike u Novom Pazaru. Šta je ono što uviđate da se najviše promenilo u odnosu na početke?

Binjoš: Sazreli smo.Mi smo prva generacija glumaca i najveća promena ogleda se u tome da smo sazreli. Počeci su takvi da misliš da možeš svet da menjaš, a onda dođeš u neke godine kada uvidiš da prvo treba sebe da menjaš. Mladost zato i postoji, kada vam se čini da je samo nebo granica, dok se sada više okrećemo unutar sebe, sada smo jedna velika porodica. Ja sam imala tu sreću i privilegiju da ljudi koji su mi bili na klasi su moje kolege na poslu. I ti ljudi u pozorištu su nas gledali i dok smo bili deca i dandanas kada smo jedna velika porodica, koja se širi. Najveća stvar kod nas je što smo shvatili da smo se otvorili ka kritikama. Kao mlađi ne možete to da podnesete, to vas boli, jer mislite da ste nedodirljivi, da ste apsolutno u pravu, a sada itekako želimo da čujemo kritiku i to je rezultat rasta i rada na sebi.

Free media: Može li glumac u Srbiji generalno da se ostvari u svojoj profesiji baveći se samo glumom?

Binjoš: Može.

Free media: Angažovani ste na više strana. Radite emisije na Connect televiziji, a imate i školicu glume.

Binjoš: Tačno. Angažovana sam maksimalno i to je rezultat stečenog iskustva. Vodim školicu glume „Teatrom do promene“, snimala sam klipove na Youtubu, znajući itekako da uzdrmam zajednicu na satiričan način. Cilj mi je bio da ukažem na ono, što bismo u mom krugu prijatelja smatrali da nam smeta u Novom Pazaru, ono protiv čega se mi borimo. Nisu tu samo glumci, tu su i lekari i advokati, pravnici, inženjeri, ljudi različitih profila koji žive ovde i imaju oči i uši i koji uviđaju kako živimo i u kojim uslovima. Taku su počeli ti klipovi. Ja sam bila ta koja radi loše stvari, pa onda i nije bilo puno mesta za kritiku, ali bilo je svega i pozitivnih i negativnih komentara. Suština je zapravo, da ne možemo baš da živimo kako hoćemo, ne razmišljajući kako naši susedi, komšije žive. Ne možemo da ugrozimo nekog svojom slobodom. Sloboda je malo širi pojam od onog – gazim da je meni dobro, a komišiji nek crkne krava! Prestala sam to da radim, jer sam shvatila da počinje da me opterećuje. Naučila sam da kažem neću, bez ustučavanja ko će me kako shvatiti. Vodila sam i fitnes za žene, pa sam i za to odlučila da više neću, jer kada sam postala majka, bilo je opterećujuće da u 21 sat idem na trening i vraćam se u 22 sata.

Free media: Je li tačno da ste se obučavali i za frizerku?

Binjoš: Kad sam napunila 40 godina shvatila sam da mi treba još jedna dopuna. Tog jutra sam se probudila i shvatila da hoću da radim nešto što je potpuno drugačije od mog posla. Otišla sam na obuku za frizere. Moja sestra je frizerka i sa njom sam razgovarala da otvorimo frizerski salon. Ona je mislila da je to komplikovano, a ja sam joj dokazala da nije, jer sve što čovek poželi može i da ostvari. Naravno, treba biti prizeman i krenuti od nule, ne očekujući da će nam se desiti neki obrti novca odmah. Treba biti istrajan i uporan, tako da salon „Pin Up“ i moja sestra Sena, rade već dve godine.

Free media: Koliko ste Vi angažovani u salonu, s obzirom na brojne druge obaveze?

Binjoš: Angažovana sam tokom zimske i letnje sezone kao pojačanje sestri, ali ako nastavim ovako da trpam obaveze nešto će morati da leti sa moje liste. Mrzim feniranje i to me užasava, pa sam odlučila da dobro naučim da šišam kratke frizure i biću mnogo skupa kad to naučim, ali o tom potom. To će biti frizura bez feniranja, koja će se zvati „frizura iz kreveta“. Kako ustanete imaćete frizuru. Zahvaljujem se mom frizeru Jasminu Smajoviću kod koga sam išla na obuku i nastaviću put edukacija.

Free media: Edukacija je ono od čega nikako ne odustajete ni u pozorištu. Kroz školu glume koju vodite deca su u fokusu.

Binjoš: Davno sam vodila školu glume sa pokojnom Lilijanom Ivanović i od nje učila kako se to radi, a već su stasale te generacije koje mi kažu da sam ih ja učila glumi. Rešila sam da nastavim sa tim i rekla sam deci da neće sa mnom primarno raditi bajke i priče, ja ih teram da dosta pišu. Želim da čujem njihove misli, njihove reči, jer sutra ćemo mi zavisiti od njih, a deca zaista imaju šta da kažu. Trudim se da tu lepotu pozorišta prenesem na njih, da budu osnaženi, da čuju kritiku, ali da mogu i da je daju i da prosto budu svoji. Mnogo je lepo kad napravite dobru stvar sa njima i kada se oni osećaju dobro i to vam daje snagu da idete dalje. „Teatrom do promena“ uradilo je jednu predstavu prošle godine koja se zvala „Ne tako davno“. Ove godine će biti dve predstave koje će se bavit aktuelnim problemima vršnjačkog nasilja, nasilja nad ženama, lažima, korupcijom i svim onim što deca mogu da opišu. Mislim da je to idealan način da dopremo do ljudi, jer vi kada igrate na otvorenom, tu su i slučajni prolaznici i kada vam dete kaže neku istinu, nemoguće je da vas ne pogodi. Govorili su mi da ja koristim decu. Ne koristim ih, jer decu koristimo ako u njihovo ime radimo loše stvari, ali ako vam deca govore da stanete, da se osvestite, da nemaju dovoljno prostora za igru, da smo im sve pretvorili u beton, da nemaju dovoljno čistog vazduha, da nemaju elementarne stvari koje smo im uskratili u želji da im obezbedimo neku dalju budućnost. Bavili smo se i tim zemljištem koje dajemo investitorima, a ni u jednom trenutku ne razmišljamo da se nas petoro, šestoro dogovorimo i napravimo neko igralište. Zašto sve mora da bude parking, lokali, beton. Hajde da se malo mi nečega odreknemo, jako smo sebični. Razumem ja i narod, ali dovoljno je da samo malo zastanemo i razmislimo baš o toj deci sa kojom toliko mašemo, da čujemo i njih.

Free media: Je li tačno da je najteže igrati za dečiju publiku i da je njih teško prevariti?

Binjoš: Najteže je igrati za njih, jer deca su najiskreniji gledaoci, kao što su i najiskreniji glumci. Tu apsolutno nema laži i nema prevare.

Free media: Na osnovu ličnog iskustva i interakcije sa publikom, koji je omiljeni žanr novopazarske publike?

Binjoš: Mislim da vole sve. Kao što smo i mi učili različite žanrove i oni su. Jednostavno imate publiku i to je apsolutno u redu kada kažu da se nisu pronašli u nekoj predstavi, jer nije sve za svakoga. Rekla bih da vole dramu, ali vole Pazarci i dobru komediju, kao i svi.

Free media: S obzirom na očiglednu multidisciplinarnu angažovanost i na činjenicu da ste od pre nekoliko godina i majka, kako organizujete svoje vreme?

Binjoš: Pišem. Došla sma do toga da više ništa ne pamtim, jer sve što je prolazno ne želim da pamtim. Nastojim da sebi obezbedim mogućnost da uživam u bitnim stvarima. Kažu da je to neka vrsta čišćenja u oblasti mentalnog zdravlja. Ne želim sebe da dovodim u situcaiju da moram da žurim. Sednem uveče, 10 minuta organizacije i to je to. Koliko god da imam posla više nego ikada ranije, ja sam sebi dala mogućnost da usporim, koliko god to ludački zvučalo, ali je tačno da se sve stiže. Ranije bih ustajala rano plašeći se da ne zakasnim. Taj osećaj brige da ne zakasnim je kao da sam se davila u snu, a buđenje dođe kao da izranjam. Zapitala sam se – zašto bih sebi to radila. Neće niko da umre iako mi se desi da zakasnim, iako je neprofesionalno i ne volim kašnjenje. Organizacija je nešto što se uči i što može olakšati život. Onima koji žele da opstanu u ovom kapitalizmu preporučila bih da sebi uplate neki kurs organizacije, da nauči kako se to radi. Dobra organizacija je pola zdravlja. Uvek sve stižete i bez optererećenja.

Free media: Ne čini li Vam se da i sama gluma kao profesija podstiče na lični razvoj, dublju samospoznaju, introspekciju, dok sa druge strane uči nas empatiji kroz tumačenje najrazličitijih likova?  

Binjoš: Kao glumica koja se bavi suštinom, mogu da kažem da kad mnogo ’’kopate’’ istražujući likove koje tumačite, vi morate da ’’kopate’’ i po sebi. Ima mnogo ružnih stvari koje svako od nas nosi. Otkopavanjem takvih stvari, mi smo zapravo na dobrom putu da budemo izlečeni i da se čistimo. Čovek je kao sunđer, sve upija i svesno i nesvesno. Lepota ovog posla je što imam tu mogućnost da mogu da istražujem, a da se ne plašim šta ću da nađem. Isto je i sa likovima. Dati im dubinu, dobru i lošu stranu, jer ne postoji osoba koja je samo dobra ili samo loša. Uvek je tu splet životnih okolnosti, gde prevagne kakav će neko biti u određenom periodu svog života. Naučili smo od našeg profesora Envera Petrovcija da je zaista mnogo lepše igrati negativca, jer on ima mnogo više karaktera. Kada igrate dobricu na sceni mnogo ste pasivni. Deca navijaju za negativce, uvek su im veštice zanimljivije nego vile. Ljudska psiha je takva. Profesor nas je učio da kada radimo neki lik da nikada ne igramo kako zamišljamo negativca, jer tu ima slojeva i slojeva i postoji razlog zašto je negativac. Vaš zadatak je da to istražite, a šta će na kraju da bude sa tim, to je proces. Ta empatija koju mi razvijamo, prvo kod sebe, jer da je nemamo u sebi ne bismo mogli ni da je prenesemo. Empatija kod publike se desi ili se ne desi. To zavisi i od rediteljske forme, dramskog teksta. Nisu sve predstave takvog tipa da se ljudi sažive sa likovima i to je normalno, kao i u životu, ne možemo sa svima da plačemo.

Free media: Prepoznati ste i kao čuvarkuća identiteta. Živite život moderne žene aktuelnog vremena, iako ste glumica čuvate tradiciju. Kako Vam to polazi za rukom?

Binjoš: Tradicija je nešto što je deo svakog od nas. Ona nije univerzalna, u svakoj kući je posebna. Srećna sam što imam i znam te usmene priče naših nana, to mi omogućava da više napredujem. Nije sve tako idealno i bajno bilo. Oni nama to nisu govorili kada smo bili mali, jer zašto bi plašili decu. Kad odrastete čujete kako je to teško i gorko bilo. Bude malo i žalosno, ali ja kažem da sam ipak deo toga, koliko god se mi busali i gde god otišli u svet, mi smo deo naše tradicije. Krv Balkanaca je vrela i manje-više svi smo isti. Mogu reći da sam srećna što imam svoju tradiciju, kakva god da je, jer ipak gajite nešto. Moje dete sutra će možda imati potpuno drugačiji život, ali će imati i ostatke svega što je bilo u prošlosti, jer deo je te tradicije, džaba mu.

Free media: Kraj godine je bio za Vas prilično angažovan, novogodišnji praznici su doneli predah. Kako uživate?

Binjoš: Uživam u pidžami. Kada sam planirala odmor razmišljala sam o tome na koji način ću se najbolje odmoriti. Putovanja sam isključila i rešila sam da pustim nešto što nikada ne gledam, a to je televizija. Napravila sam rusku salatu i jedina relacija mi je krevet, frižider, televizor. Gledam božićne i novogodišnje romantik filmove, uz koje zaspiš nakon 15 minuta i probudiš se, a već peti film počinje, ali nema veze, ti nastavljaš da gledaš u razbibriga fazonu. To mi je trenutno pojam uživanja sa kojim ulazim u Novu godinu. Uzela sam i mnogo knjiga i mnogo na pola ostavljenih stvari zbog obima posla. Na početku godine sebi dajem oduška uz dugu jutarnju kafu i vreme sa porodicom, da se malo skupimo, jer mnogo se brzo živi.

Free media: Da ste u situaciji da nešto menjate, da li biste nešto uradili drugačije?

Binjoš: Mislim da ne bih. I hvala Bogu nije nam ostavljeno da možemo na mnoge stvari da utičemo. Mi ovde u Pazaru kažemo – sudbina, tako je upisano, zapisano. Postoje dokazano neke sile koje nas čuvaju u određenim stvarima, jer ko zna kakva bih ispala da nisu postojale barijere. U suštini ne bih ništa menjala na ličnom planu, ali u gradu i na planeti, to je već druga priča. Upravo se i bavim ovim poslom da bih mogla da utičem na promene i bar malo utičem na svest kod ljudi, koja se teško menja, ali barem da ih podstaknem na razgovor i naučim da slušaju. To je neki moj cilj. Krećem prvo sa svojom decom, u školi glume, u pozorištu i gde god sam angažovana konstantno apelujem da bismo se razumeli, moramo se slušati. Nije bitno koji je jezik, a već ovo ekavica i ijekavica, to apsolutno nije bitno. Bitno je hoćemo li da se razumemo ili nećemo.

Free media: Imate li neku karijerno neostvarenu želju do sada?

Binjoš: Pa Holivud! Što bismo se lagali, stvarno bih volela da budem na crvenom tepihu. Kad sam bila mlađa razmišljala sam kako nemam para za tako skupe haljine. Odmah kreneš od problema kada je nešto malo nedostižno, a sada razmišljam da kada bi mi se desilo, baš bi me bilo briga za to kako sam obučena. Kroz angažman na Connect televiziji uviđam koliko sam nesavršena u svemu tome da prosto uživam. Čak i to spremanje za emisiju, što me zaista ispunjava, pa samoj sebi pomeram granice govoreći – zašto bi morala voditeljka da bude doterana, ne mora. Možda sam ja imala loš dan, možda se nisam naspavala, možda mi je dete povraćalo, možda sve to publika i ne mora da zna, na kraju krajeva i ne znaju mnoge stvari, tako da sebi dopuštam kroz tu emisiju, koja je neki moj filter i način da se svetim svemu što je forma, da idem ka suštini. Ponekad idem kao raspad i skoro me je zvala Emina Ćorić iz „Maxers-a“ da dođem i posudim garderobu za studio. A ja imam tri, četiri sakoa i samo ih menjam, kao ove kineskinje u rilsovima što se oblače u tri sekunde, kada imam troje-četvoro gostiju u toku dana. Moj kamerman kaže – a sad magija! Sve me to ispunjava. Trudim se ja da napredujem, ali to nije moj poziv. Postoje ljudi koji to mnogo bolje rade. Vidim komentare na društvenim mrežama u smislu – voditeljka više priča od gostiju, a ja kažem da sam za to plaćena. Na sugestije da nešto promenim, kažem – ne mogu da menjam ništa, to sam što sam.    

S. Ljajić

Foto: Ustupljene fotografije Lemana Bećirović Binjoš

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on email

Najnovije vesti