Možda ćeš ugledati Destinikon, ili presresti dubrovačku karavelu… Možda ćeš gledati za vojskama, jer ovo je vojna utvrda, a možda ćeš potražiti biblioteku, da čitaš Murata Baltića i Muhameda Abdagića…
Svejedno, proći ćeš ulicama prošlosti, a sve ulice vode u budućnost.
Ulice su široke, i kuće su zidane tako da je dvorište uvijek naprijed, da su kuće iza cvjetnjaka. I svaka će te navesti da se pitaš, kakva li krasotica živi tamo? Kojom ljubavlju ona zaljeva ovo cvijeće, i zašto je sve tako mirno i zašto imaš osjećaj da sve stoji?
Vidjećeš da sloboda nije u drskosti da otuđiš, već da budeš zadovoljan sa skromim. Ovdje ljudi daju putu – pravo puta, pa zidaju na svojoj zemlji, ne oduzimajući od ulice.
Vidjećeš da ptice cvrkuću, i da je zrak čist. Udahnut ćeš slobodu i poći nošen radoznalošću.
Radoznalost će te dovesti do toga da se zapitaš, ”Koliko je star ovaj šeher?”. Ko živi u ovom gradu? Kakvi su to ljudi koji odolijevaju sibirskim zimama, i sve tekuće probleme rješavaju ljeti?
A onda ćeš, bit ću neskromna, čuti glas samog slavuja, mujezina Taiba. I nešto će te privući sebi… Naći ćeš se u blizini džamije Sultan Valide, u samom centru grada.
Divit ćeš njenoj velebitnosti, njenoj gracioznosti i jednostavnosti.
Pamtim njenu unutrašnjost koja je bila ukrašena arsbeskama, danas ih nema, nakon restauracije. Arabeske su davale notu orijentalnosti, a ta nota nosi šarolikost, pa te boje i mirisi kićanke na tespihu, koji okačen na ograde terasa, podsjeća na neka egzotična, udaljena mjesta. Zidovi su sada bijeli, pa me to danas podsjeća na ideal, kakvu dušu svaki smrtnik treba vratiti svom Gospodaru.
Kada se vraćam sebi, u molitvi, koju mogu praktikovati bilo gdje na svijetu, uvijek imam osjećaj da sam u toj džamiji. U ovoj džamiji se ne čuje ništa, tu Kudret sahat tika-taka kao u drevnim bajkama i legendama, donesenim u naše krajeve na krilima letećih ćilima.
Ova ljepotica me veže za najranije uspomene, na prve naučene dove, na nevješti izgovor istih, pa ona je i uspomena na moju majku, koja je šila najljepše komplete od svile, za namaz. I sjećam se plave košulje i plavih dimija od svile, i nje neobično lijepe i sretne kad me odvede na jaciju. Iman je uvijek u biću insana, nekad jači, nekad slabiji, ali uvijek ima miris baš ove džamije…
Sa druge strane su dvije stare kuće, identične, lijepe i viđene. Kao i svi njeni vlasnici koji su u njima živjeli. Tu je i nekadašnji Komitet.
Kada zatvoriš kapiju, i pogledaš put Radišića brda, u pravcu Hodžića mahale, kako je od davnina nazvana ulica po brojnim hodžama koje su živjele u tom dijelu, nećeš moći vidjeti Han, koji je bio u vlasništvu Avdula Čingića. Ali ćeš sresti najljepšu djevojčicu, Aminu, njegovu praunuku.
Ako pogledaš u pravcu kružnog toka, nećeš vidjeti Mekića kafanu, opjevanu u pjesmi, nećeš sresti ni Umihanu. Ali ćeš ostati zadivljen urbanim djevojkama, dostojanstvenim i svojim.
Možda ćeš poželjeti da kreneš “Uz grad” kako se zvao dio čaršije koji je vodio prema tvrđavi, koju nećeš naći. Ali će ti svako reći da je na mjestu stare škole bila tvrđava sa kršlama.
Ćilime nećeš naći na divnim podovima savremenih kuća, ali ih ima u etno restoranima. I ne čudi što ljudi rado borave u njima. Ali ćeš saznati da ipak u Sjenici postoje neke Penelope, koje tkaju, i čuvaju tradiciju ovog kraja. Udružene, one prenose znanja, i uče jedne od drugih. Šta je crvena nit? Kakva je to vodilja, i kako su žene bile tako umne da poslože sve te geometrijske oblike… A nisu se školovale…
Više ni stara škola ne radi. Ostavljena je, kao svaka kuća čiji ukućani sagrade novu. I osjetit ćeš neku neopisivu tugu kada je sretneš, kao staricu, za koju si znao ili svjedočio njenoj ljepoti u mladosti, ili si samo slušao o sjajnim vremenima, koja su samo prošlost.
Fotografija preuzeta sa FB stranice – Sjenica, stare fotografije
”Uz grad” do Tvrđave, nećeš naći ni kaldrmu, ni stare dućane, aščinice i krojačke radnje, čuvenu slastičarnu… I probuđen, u sadašnjem trenutku, ugledat ćeš jednu vilu, s kraja 19.vijeka. Oduševljavat ćeš se njenoj gracioznosti. Čut ćeš, da je to bila kuća uglednih gradonačelnika. Bit ćeš zadovoljan njeni stanjem i krenut ćeš dalje.
Noge će te same odvesti do Spomen česme, zastaćeš, i shvatiti da nema pomen ploče, koju si kao dijete svakoga dana čitao i znao napamet šta piše. Zub vremena, jake zime i nemar uzimaju danak svakom spomeniku.
Stići ćeš do Magijeve radnje, i tražiti sliku starog vremena, zagledan u PIK Pešterovu zgradu. Ja obično potražim mamu na prozoru na zadnjem spratu.
Nekad mi se učini, daje mi znak da sačekam, da će sići. Nastavim dalje. Znam da neće…
Na šetalištu sam i mislim da ću sresti Hasana, komšiju koji je jako volio djecu, i u rukama držao po nekoliko sladoleda i čašćavao ih, velikodušno. Ali srećem neku drugu djecu, veselu, razigranu, sa nekim drugim sladoledima, i neke druge dobre ljude koji ih toče.
Na šetalištu je Sebilj. Nije ranije bio tu, a i šetalište smo nekada zvali ”Korzo” i išli uz “Kocku” do semafora. Ni ja ne pamtim kocku, kako su u narodu nazivali kaldrmu. Tu više nije prohodno za automobile, nema ni stare autobuske stanice ni starog parka. Ali i sad,kao da vidim kako studenti odlaze, kako se vraćaju… Ljude koji ih ispraćaju i mašu…
Sve izgleda drugačije. Samo je rijeka ista… Tužna.
Upoznat ćeš jednu ljepoticu koja je na obali rijeke i zove se “Sjenička kuća”.
I kupit će te šarmom i poentom. Ona je tu da svjedoči ljepoti ovog grada, njegovom bogatstvu i šarolikosti.
Ali niko ti neće reći da je pokraj današnje pošte nekada bilo gradsko kupatilo. Ni ja ne bih znala da mi babo nije pričao, kako su izgledali odlasci u hamam kada je on bio dijete.
Voljela bih, da ako posjetiš ovaj grad, ne gledaš samo ono što možeš vidjeti. Osjeti i ono što je bilo. Zamisli ga u sjaju nekadašnje mladosti, u sjaju prijašnjih vremena.
Otkrit ću ti jednu čarobnu sentencu iz svog djetinjstva. U mom komšiluku su živjele dvije sestre. One su pripovijedale, o svom bezbrižnom odrastanju u kući svojih plemenitih roditelja, o nacionalizaciji njihovog Rudnika, današnjeg giganta Rudnika Mrkog uglja, Štavalj, o životu u prijestonici, o balovima. I sjećam se nekih balskih haljina i šešira sa širokim obodima, u njihovim u zid ugrađenim drvenim, duborezom ukrašenim ormarima.
Te kuće nema više… Odavno nema ni tih starica, plemkinja, Ake i Maje, zbog kojih imam bajkovit pogled na ovaj grad. Al’ znam da postoje oni koji će posvjedočiti ove redove.
Tu ćeš osjetiti miris najljepših pitaljki. Kao djeca smo ih kupovali kod čuvenog Ćemala. Tradiciju je nastavio njegov sin Ramo. I to me tješi. Sjenica je gdje je uvijek bila…
Možda dok sve ovo pogledaš, kao zavjesa, na grad padne veče. Možda se u daljini začuju i večernja zvona… Možda začuješ i poziv mujezina…
Zamisli, igranku, i zamisli ljude pune života na ”K'ompir večerima”. Žene u toaletama, pažljivo biranim, u haljinama krojenim baš za tu priliku, a muškarci sa odijelima i uglađenim frizurama, kako uz najljepše manire pozivaju dame na ples.
Ili zamisli, da se vraćaš prema Trgu Svetozara Markovića i odlaziš na predstavu lokalnog pozorišta, koja će se održati u prostorijama Bioskopa. Nećeš sresti Asima Vrcića, ali ćeš se naslušati divnih priča o ovom plemenitom profesoru, doajenu sjeničkog glumišta. Poželjet ćeš da odgledaš ”Ramizu”, Juliju iz Sjenice. Uvidjet ćeš da i ovaj grad je pozornica i smjenjuju se slike.
U ovom činu, ti pred sobom imaš jedan bijeli grad, koji ozeleni samo ljeti, kad se vrate svi oni koji su otišli da zauvijek pate za njim.
Autorka teksta je Merima Brulić, profesorica razredne nastave iz Sjenice.
Stavovi autora u rubrici “Slobodno o svemu” ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Free media.
