Ko se želi baviti našom bliskom historijom i ko pokušava objasniti ljude i događaje novopazarskog kraja četrdesetih godina prošlog stoljeća, najveći problem će mu biti da bude objektivan. Jer, čini mi se da se nigdje tako potpuno nije obistinila ona Hegelova mudrost da je samo cjelina istina, kao u slučaju aktera i događaja u Novom Pazaru i okolini u Drugom svjetskom ratu.
To je mozaik u kojem je svaka kockica važna, priča koja nije ispričana do kraja ukoliko joj bude falila samo jedna riječ, samo jedan zarez.
Revizionizam je zlo. Ali ne uvijek. On je zlo u slučaju kada se koristi u političke i ideološke svrhe. Ali ako iza njega stoji validna naučna metoda i otkriće novih dokumenata, nalaza, svjedočanstava, onda on postaje obaveza.
Na moju sramotu, tek prije par dana sam saznao za ratni dnevnik našeg neimenovanog sugrađanina koji je svjetlo dana ugledao zahvaljujući rahmetli Izudinu Šuševiću, našem intelektualcu i nekada direktoru srednje škole koju sam pohađao. Redakcioni odbor Novopazarskog zbornika je bio dovoljno mudar te 2011. godine da objavi taj materijal i sačuva ga od zaborava. A moja sramota je utoliko manja što sam ubijeđen da je ovaj dnevnik nepoznat široj javnosti i da samo rijetki znaju za njega. Koliko zbog naše opšte nezainteresovanosti za nas same, toliko i zbog onih koji ulažu energiju da ovakve stvari ostanu što dalje od oka javnosti.
Dnevnik događaja u Novom Pazaru od 2. oktobra do 20. decembra 1941. godine, kako je u Zborniku naslovljen tekst, iako relativno kratak, pruža veoma zanimljive informacije koje nam u izvjesnoj mjeri pomažu da bolje razumijemo našu ratnu prošlost. U najmanju ruku čovjek postaje svjestan kompleksnosti tog perioda i svaki pokušaj da se prostim riječima akteri tih događaja podijele na dobre i loše, pozitivne i negativne, heroje i izdajnike je osuđen na propast.
Dublja analiza samog teksta kao i tih događaja izuskuje puno prostora i vremena ali i kompetencije koje ja nemam. Zato ću, poštujući svačije pravo da sam u skladu sa svojim kapacitetima sudi o svemu što ga okružuje, preporučiti čitanje Dnevnika i donošenje sopstvenih zaključaka o istom. Ja ću ovdje samo pokrenuti tu priču i podsjetiti na nužnost bacanja malo više svjetla na kontekst ako se želi razumjeti šta se to dešavalo od 1941. do 1945. u Novom Pazaru i okolini.
U jednom „normalnom“ ratu imate dvije zaraćene strane, jedna strana je napadač a druga je napadnuta. Ali u Novom Pazaru je bio rat čiju nenormalnost je pojačavalo to što smo imali nekoliko napadača i nekoliko napadnutih i isto toliko interesnih grupa čiji se ciljevi nisu podudarali. Njemačka, Italija i Bugarska su bile saveznice osovine zla, fašistička sila u naletu.
Partizanski pokret je bio tek formirana antifašistička organizacija sa komunističkom ideologijom koji je kod većinskog konzervativnog dijela bošnjačkog stanovništva izazivao oprez. Četnici su bili regularna kraljeva vojska ali sa genocidnim namjerama prema Bošnjacima. A Albanci su sanjali Veliku Albaniju sa „Novim Pazarom kao centrom“. Na tački sudara bez ikakve krivice našli su se Bošnjaci i Srbi Novog Pazara i okoline koji su morali naći način da opstanu.
U takvom ambijentu nedopustivo je pitanje kolaboracije izvlačiti iz konteksta. Odnosno, nedopustivo je kolaboracijom nazivati sve i svašta bez da se okolnosti uzmu u obzir. A upravo to su uradili partizani kao pobjednici u Drugom svjetskom ratu. Na primjer, streljali su Isa Hrvaćanina samo zato jer je bez ikakve mogućnosti da bira morao ustupiti svoj han u centru grada njemačkom okupatoru.
Pitanje je kolika mu je krivica čak i ako je to uradio drage volje jer, kako kaže autor Dnevnika, pored sumnjivih partizana, „sirovih i neotesanih Arnauta“ te četnika, sa dolaskom Njemaca je „sunce sreće zablistalo na licima Bošnjaka“.
U tim događajima posebno zanimljiv je odnos Bošnjaka i Albanaca i ono kako se danas kod Bošnjaka percipira uloga Albanaca u odbrani Novog Pazara. Ni tada a ni sada Bošnjaci nisu nezahvalni Albancima čija pomoć u odbrani od četnika je bila od ključnog značaja. Ali je isto tako nepošteno prema sebi zatvarati oči pred činjenicom da namjere Aćif efendije kao jedne od najistaknutijih figura u odbrani Novog Pazara nisu bile ni malo probošnjačke niti prosandžačke.
„Draga braćo! U prisustvu naše braće Albanaca iz Kosovske Mitrovice su kucala naša srca i došli su nama u pomoć. Nama iza leđa stoji tri miliona Albaneza, a naš Pazar je centar Albanije i mi ćemo stvoriti Veliku Albaniju…“ – poručivao je Aćif efendija sa zgrade Islamskih ustanova u centru grada okupljenim Novopazarcima, ubjeđujući ih da oni nisu Bošnjaci već da su Albanci.
Ostale detalje prepuštam znatiželjnim čitaocima Dnevnika koji je objavljen u Novopazarskom zborniku 2011. godine. Zahvaljujući muzeju Ras to izdanje je dostupno online. A mi vidimo da postoje brojna pitanja na koja godinama dobijamo uglavnom pogrešne odgovore.
Zato jer se historijom ne bavi samo istinska historiografija već i političari i naconalni romantičari čiji narativ lakše pronalazi put do naroda. Kako god, suočavanje sa istinom nije uvijek prijatno ali je dugoročno ljekovito.
https://edusoft-bucket.fra1.cdn.digitaloceanspaces.com/muzejnp/media/museum_books/zbornik-34.pdf
Autor teksta je Midhat Hajrović, diplomirani mašinski inženjer iz Novog Pazara, koji već 26 godina živi u Nemačkoj.
Vlasnik je nekoliko patenata u svom poslu, aktivista Islamske zajednice dugi niz godina, a aktivan je i u međuvjerskom dijalogu.
Stavovi autora u rubrici “Slobodno o svemu” ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Free media.
