Opismenio se pre sedamdeset godina. Prva knjiga koju je pročitao? Vukova pesmarica.
U detinjstvu je imao psa koji se zvao Liso. Jurio je za loptom i za psom, u Vlasovu kraj Raške, ali je stigao da pročita skoro sve knjige iz raščanske biblioteke. U Novom Pazaru, kao srednjoškolac, počeo je da piše poeziju, uglavnom ljubavnu, i to pod uticajem Slobodana Rakitića koji je u to doba bio sklon Miljkoviću.
Mlad pisac, darovit, prepoznat na priredbama i u školskim klupama, a dobar fudbaler. Pokojni pripovedač Novo Šćekić pamtio je gol kroz noge primljen. Prve stihove objaviće u zagrebačkom „Poletu”, odmah zatim u beogradskom „Studentu”.
Društvo u Novom Pazaru dalo mu je pežorativan nadimak: Pesnik. Iako dobar đak, on će, zbog nekakvih ljubavnih jada, napustiti Novi Pazar i otići u Kraljevo, ali tamo mu loše krene. Dobija kečeve i, razočaran, nosi nož za pojasom. Brzo se vrati u Novi Pazar, ali neće više da sedi u prvoj klupi nego u poslednjoj, sa ponavljačima i mangupima. Uči da igra tablić. Danas kaže da je on najbolji igrač tablića među piscima.
Želeo je da studira sport. U Ibru je već plivao kraul, uzvodno – spremao se za prijemni. U Beogradu, kod hotela Balkan, sretne Slobodana Rakitića koji ga lako odvoji od sporta. Povede ga na Studentski trg i Filološki fakultet postane piščev život.
Sol Belou na svadbi u Raški
Prvi studentski dani… u Studentskom gradu sedmoro u sobi. Spratovima se muvaju šverceri i dame sumnjivog morala. Na fakultetu novi pojmovi, suv i nemiran knjiški svet. On čita. Upoznaje mlade pisce Vidosava Stevanovića i Milutina Petrovića. Sede u „Prešernovoj kleti” i u „Grmeču”. Mlad pisac već ima pisaću mašinu i udara jako, kao bokser. Stvarni udarci stvarnosnih priča!
Sarađuje sa „Studentom” i oseća sve tadašnje društvene nemire. Postaje pokretač „Književne reči”. Kasnije će zažaliti što je mnogo svoje krvi dao tuđim tekstovima. Urednički posao, tada bar, nije bio nimalo lak, a nečije oči uvek su češljale tekstove i tražile nešto neprijateljsko.
Odlazi u London, ali kao lektor ima malu platu, i živi teže nego student u Beogradu. Uređivao je „Književne novine”, a kasnije dobija uredničko mesto u „Prosveti”. Kada dobije lektorski posao u Americi, javno će priznati da su uredničke godine izgubljene.
U Americi: Sol Belou. Sreli su se i pričali. „Odakle ste?”, pitao je Belou. „Jugoslavija. Srbija. Raška.” Sol Belou gleda u notes i kaže da je bio u Jugoslaviji, posetio manastir Mileševu, vraćao se prema Beogradu kroz Novi Pazar i u mestu Raška čekali su sat vremena da svadbari odigraju kolo. Naš pisac pita za datum. Sol Belou pročita datum u notesu. „U tom kolu igrao sam i ja. I to kao mladoženja”, kaže naš pisac.
Pisac koji je izmislio Rašku
Množe se tiraži njegovih knjiga. Knjige „Bugarska baraka”, „Mladići iz Raške”, „Raskovnik”, „Ujak naše varoši”… Tu je i humoristični roman „Ljubavi Andrije Kurandića.” Ostaju mnoge priče za nezaborav: „Zlatni Mitar”, „Pas”, „Petao”, „Mečka”, „Takav je bio Macko”, i priča „Drvo koje ne lista” – čini mi se omaž Akutagavi.

Raška, obeležena njegovim knjigama, kao što je i on obeležen njenim vodama i stenama. Polovinom devedesetih sa drugom sam boravio u Raški, gledali smo neku utakmicu i uzeli policajaca kao stopera, da ga prebacimo u Novi Pazar. Ja sam pitao ko je bio neki mangup Macko.
„Nikad nije bilo takvog mangupa u Raški”, kaže mi policajac. Rekoh, čitao sam u jednoj knjizi, „Mladići iz Raške”, a policajac siguran u sebe, veli: „Nešto ne znam da je Raška imala takve mangupe da se o njima knjige pišu.”
Dakle, Raška u delima ovog pisca je izmaštana, i baš zato nikad nije napustila belinu njegove hartije. Tu je kao sudbina, kao opsesija, kao prokletstvo mlade žene koja je na intimnom mestu tetovirala ime mladića koga je volela… A sve ljubavi nisu ostvarive.
Rastao je u očima drugih ljudi, ali svoju krv nije zaboravio. Na pitanje šta je bio njegov otac, reći će: „Običan seljak koji je kao hranitelj petoro dece uspeo da izbegne i četničku i partizansku mobilizaciju.” On je znao da se niko neće latiti njegove motike i kose… Na pitanje ko ga je precenio, reći će: „Majka.” Ona je govorila: „Moj najbolji, najlepši, najpametniji sin.”
Andriću je tražio intervju za šezdesetosmaški „Student”. Sa Mešom je u Sarajevu naručio begovu čorbu. Nije ih pitao ono što pisce ne treba pitati: „Koja je Vaša najbolja knjiga”? Meni se pak čini da naš pisac svojom najboljom knjigom smatra „La sans pareille”. U prevodu: neuporediva. Mnogo je knjiga napisao, ali sam siguran da se još uvek nada kako će najbolju tek napisati.
Epska Srbija
Bio je diplomata i nešto od tih iskustava može se naći u „Rimskom dnevniku”. Uvek beše očaran ne samo knjigama nego i sportom. Tako je pratio rimsko finale: Jelena Janković – Svetlana Kuznjecova. Od diplomatskih razgovora, nije otkrio mnogo, ali ono što je otkrio sasvim je dovoljno da bude imenovano kao državna javna tajna. U tome i jeste slast – čitati pisca diplomatu znači razumeti moć vremena i nemoć pojedinca.
Iako troši penzionerske dane, povremeno zapliva u Novopazarskoj Banji, skija niz padine Kopaonika i uživa u elektronskim blagodatima 21. veka, pisac nije zaboravio prohujale vekove, građevine i vladare. Prepešačio je brda i planine, pisao o tvrđavama, crkvama, o kraljevima i kneževima.

Na pitanje igra li još uvek fudbal, kaže: „Ne, prešao sam na tenis. Što bi rekli: postao sam sportski postmodenista. “Siguran je da nikada neće verovati političarima. Zavidi lutalicama, a dug oseća samo prema ženama koje je voleo i koje su ga volele. Jedanput sam ga upitao: „Da li ste ikada bili srećni?” Reče: „Naravno. U detinjstvu, pre svega.”
Prevođen na mnoge jezike. Dobio mnoge nagrade i odbio NIN-ovu nagradu 1992. za roman „Hleb i strah”. Kao što rekoh, opismenio se pre sedamdeset godina. I još uvek piše: Milisav Savić.
Piše Enes Halilović, foto RTS