Potraga za kvalitetnom muzikom i umjećem Paka de Lusije tjerala je Mirzu Redžepagića da putuje od Novog Pazara, gdje je završio Osnovnu muzičku školu “Stevan Mokranjac”, preko Srednje muzičke škole u Beogradu, do Granade, Madrida i specijalističkih studija u ovom gradu. Učio je od najboljih španskih majstora gitare, a master studije je završio u Valensiji na prestižnom Berkli muzičkom koledžu. Jedini je za sada klasično školovani predavač za flamenko gitaru na Balkanu. Zaljubljenik je u zvuk akustične gitare, Berklijevac, virtuoz i ono što je za mnoge posebno važno, neko ko ne zaboravlja mjesto u kojem je odsvirao prve akorde, a ovih dana osvaja publiku Balkana i promoviše posljednji album “Cycles” u okviru turneje koja je startovala u Novom Pazaru. Ljubav prema rodnom gradu pokazuje i kao dugogodišnji umjetnički direktor World music festa “Zeman“. Sa kćerkom i suprugom, koja je takođe umjetnica, živi i radi u Sarajevu i trudi se da prenese iskustvo i znanje. U njihovom domu, kako kaže, vlada umjetnička atmosfera.
Free media: Kakve emocije je probudio nastup u rodnom gradu?
Redžepagić: Na ovoj sceni sam pravio prve, malo ozbiljnije muzičke korake. Nakon devet godina sviram opet u svom rodnom gradu i moram priznati da nije bilo jednostavno. Kada se vratiš tu odakle je sve i krenulo, to nosi sa sobom jedan kofer emocija i treba malo vremena kada izađem na binu da to legne. Zaista je bilo fantastično. Publika je, kao i uvijek, reagovala dobro i mogu samo da kažem da je to divno iskustvo. U publici sam vidio neke ljude koje baš dugo nisam i bilo mi je mnogo drago što su bili tu i što su podržali ovo što radimo.
Free media: Koje kompozicije su obilježile ovu turneju?
Redžepagić: Većina kompozicija koje sviramo na koncertu su uglavnom pjesme sa mog posljednjeg albuma “Cycles“. Između ostalog smo svirali i kompozicije kolega koji sviraju sa mnom u bendu, tako da smo negdje u osnovi pošli sa flamenkom, pa smo otišli malo na istok, pa smo se malo dotakli indijskih raga, pa malo orijentalne muzike, pa je tu sve vrijeme bio prisutan i džez, pa smo imali afrokubanske muzike. Dakle, jedan stilski bućkuriš da kažemo.

Free media: Postoji li neka sličnost ili veza balkanskog mentalieta i španske kulture na tom nivou muzike?
Redžepagić: S obzirom na mentalitet i naš temperament, slični smo Špancima i naši ljudi super reaguju na flamenko. On ne samo da je strastven i svima prijemčiv, mislim da je i stvar istorijskog konteksta, ako uzmemo u obzir ono što se dešavalo na Iberijskom poluostrvu, orijentalne kulture koja je kod nas i dalje prisutna, pa je to, pored emocije koju nosi ovaj stil muzike i taj istorijski kontekst koji spaja te dvije kulture. Svaka muzika koja kreće iz naroda je kao neki iskonski razgovor sa samim sobom, jer umjetnik kada piše razgovara sa samim sobom, ispovjeda se, tako da je moj lični stav da svaka muzika koja dolazi iz neke kulture, nekog naroda je nekako čista i iskrena i onda možemo naći i konekciju sa drugim kulturama. Svi smo mi ljudi i imamo iste životne priče, patnje, sreću, tugu i ti elementi povezuju muziku naroda odakle god on bio.
Free media: Kada ste primjetili opsesiju gitarom i kako je počela potraga za flamenkom?
Redžepagić: Gitaru sam počeo da sviram sa osam godina, upisavši osnovnu muzičku školu ovdje, u Novom Pazaru i odatle sam išao u srednju muzičku školu, onda Muzička akademija i Institut. Na Institutu sam svirao klasičnu gitaru, a nakon toga sam se preusmjerio na flamenko, jer me je nekako najviše interesovao, a zbog flamenka sam zapravo i počeo da sviram gitaru, jer je moj tata bio veliki ljubitelj Paka de Lusije i inače flamenka, pa smo u kući rasli uz dobru muziku, tako da volim reći, da sam se ja vratio flamenku. Opredijelio sam se za flamenko nakon studija, a onda sam otišao u Španiju. Prvo sam boravio u Granadi, gdje sam učio od stvarno fantastičnih majstora. Nakon toga sam se vratio u Sarajevo gdje i živim, a onda sam opet otišao u Madrid, gdje sam završio specijalističe studije za flamenko umjetnost. Posle specijalističkih studija opet sam se vratio u Sarajevo i onda sam pretprošle godine boravio u Valensiji gdje sam studirao master studije na Berkli koledžu.

Free media: Koliko je put formalnog obrazovanja bio naporan za Vas?
Redžepagić: Kada je riječ o formalnom obrazovanju mogu reći da sam mogao ne bih se formalno obrazovao, jer više volim istraživanje muzike. Svaki umjetnik prolazi kroz različite faze u životu, gdje jedna faza bude dok se ne zasitimo pa idemo dalje tako da je tako i kod mene, volim se prepustiti. U Valensiji je bilo studenata iz 60 zemalja i onda sam bio izložen različitim kulturama i različitim žanrovima, jer je svaki student donosio sa sobom dio kulture i pustio sam da do mene dođe sve što mi se svidjelo.
Free media: Koja je Vaša osobna definicija flamenka?
Redžepagić: Flamenko je izraz slobode, a svaki umjetnik univerzalno teži slobodi, jer ako umjetnost ne oslobađa, znači da nešto nije u redu sa tom umjetnošću. Ja pratim ono što me oslobađa i tome se prepuštam. Postoji određeni način da se svira flamenko, ali danas je flamenko nešto mnogo više, imamo pijaniste, saksofoniste, pjevače, plesače i polje učenja onome ko želi je nepregledno. Flamenko ide u više pravaca. Imamo jednu Rosaliju koja je počela kao klasična flamenko pjevačica, a sada je negdje u Majamiju i kombinuje flamenko sa nekim rege tonovima, latino tonovima. Imamo i fantastične umjetnike saksofoniste koji dominiraju u Madridu i koji kombinuju flamenko sa džez muzikom.

Free media: Koliko ste često u rodnom gradu?
Redžepagić: U Pazaru nisam toliko često koliko bih volio, ali jesam često u smislu zato što su mi tu roditelji, sestra i rodbina. Osim toga, već osam godina radim kao umjetnički direktor World music festivala Zeman, tako da sam početkom svakog avgusta tu, jer organizujemo taj festival i bude nam super.
Free media: Kako sa Vaše distance vidite kulturnu i muzičku scenu u Novom Pazaru?
Redžepagić: Ono što ja mogu da vidim jeste da je muzička scena ovdje, u odnosu na vrijeme kada sam ja bio mali, mnogo bolja, jer imamo dosta jako pozorište, aktivno, predstave se ne igraju samo u Pazaru, već grupe nastupaju i van granica Srbije, po Evropi. Što se muzike tiče, čuo sam da ima par muzičkih bendova, srednjoškolskih, koji sviraju neki kul rock ‘n’ roll, ali mislim da bi ih moglo biti više.

Free media: Šta mislite o uslovima za promociju kulture u gradu?
Redžepagić: Postoji Kulturni centar, veoma otvorena institucija, na čijem je čelu Dzenan Palamar, mlad i veoma otvoren čovjek, koji želi da pruži priliku svakom ko želi da se pokaže. Postoje uslovi, postoje prostori i mladi umjetnici bi, prema mom mišljenju, trebali mnogo više da rade.
Free media: Mnoge interesuje šta ste sve radili na Bekliju i šta to podrazumijeva.
Redžepagić: Berkli je svijet za sebe. Bilo je naporno, fizički, jer dnevno imate 10-12 sati aktivnosti, zadataka, proba, koje treba da završite do sutra, ali s obzirom da svi tu dijelite iste obaveze, bude nekako lakše. Što se tiče obrazovnog sistema i onoga što Berkli nudi mislim da je to nešto jedinstveno na ovom svijetu i ja tačno kod sebe osjetim da sam ja neko drugi kao muzičar, kao umjetnik od momenta kada je sve to prošlo, u odnosu na ono kakav sam došao.

Free media: Za vas se kaže da ste jedan od rijetkih predstavnika flamneka na Balkanu. Kako se osjećate povodom toga?
Redžepagić: Nažalost, nema nas mnogo flamenko umjetnika i ja sam možda jedini ovdje koji to profesionalno radi, poznajem dvojicu gitarista u Beogradu, dvojicu u Hrvatskoj koji sviraju, u Sloveniji postoji scena koja bazira na plesu i u Bosni i Hercegovini sam ja jedini. Mi često sarađujemo, pravimo zajedno koncerte. Volio bih da nas je više.
Free media: Koji je vaš savjet mladim umjetnicima koji traže svoj put i pokušavaju da ostvare snove?
Redžepagić: Pošto sam dugo radio kao nastavnik gitare u Sarajevu, 10 godina, učenicima sam govorio da ako osjećaju potrebu i imaju kreativni impuls da rade i stvaraju, da trebaju znati da to sa sobom uvijek nosi i nesigurnost i propitivanje i to je normalno, jer vi negdje dajete iskreno dio sebe i to uvijek urodi plodom. Polazim od sebe, ja sam bio jako uporan. Kada su mi svi govorili zašto to sviram i ko će to da sluša, znao sam da hoću, da želim. Tako da je moja poruka umjetnicima da rade ono što žele i da će to uvijek naći i put do drugih.
A. Šaljić
Foto: Irfan Ličina