“Krepao kotao“, reklo bi se u narodnoj priči koja nam je u ranom djetinjstvu predstavljala varanje kao dobar i pametan posao.
Obratili se opštini, ali opština, i sama u finansijski vrlo nezavidnoj situaciji nije im mogla pomoći. Obratili se Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja. I opet ništa.
Osnovna škola “Dževad Ljajić“, nazvana po anesteziologu koji je stradao u helikopterskoj nesreći prije 11 godina, svakako je organizaciona jedinica od većeg značaja od velikog broja drugih u obrazovnom sistemu, s obzirom na vrlo specifičnu lokaciju na vratima Pešterske visoravni i veliki broj porodica koje su na nju upućene.
Funkcionisanje škole je dovedeno u pitanje, ali ne samo iz tehničkih razloga. Pominjao se prelazak na online nastavu, čak i završetak školske godine. Uglavnom crne slutnje.
A onda se dogodilo nešto što je, na žalost, u većini naših sredina nezamislivo. U školi “Dževad Ljajić“ se tradicionalno održava Učenički bazar – humanitarna manifestacija na kojoj možete kupiti kiflice, ručno pravljenu bižuteriju i mnoge druge dječjom rukom pravljene proizvode.
Dobra strana Učeničkog bazara je i demokratski način odlučivanja za šta će biti opredijeljene pare skupljene prodajom artikala. Ovog puta, đački parlament je odlučio da pare daju za oživljavanje školskog grijanja.
Prihod bazara je bio petocifren u dinarima, oko pet odsto od potrebne sume. Ni blizu. Ali to je bila grudva koja je pokrenula lavinu. Uključili su se roditelji zabrinuti za školovanje svoje djece, uključili se nastavnici koji su odvojlili dio od svojih ne baš astronomskih plata, uključili se i lokalni privrednici i svi zajedno proizveli rješenje problema.
Ovaj hepiend je višestruko značajan: omogućeni su uslovi za normalan nastavak školske godine, građani su pokazali visok stepen kohezije, visoku svijest o pripadnosti lokalnoj zajednici, kao i njen ozbiljan kapacitet. Osnovna škola “Dževad Ljajić“ se pokazala kao mjesto susreta dobrih i nesebičnih ljudi vođenih prvenstveno altruističkim pobudama.
Opet mi nešto uliva sumnju. Šta ako krepa kotao nekoj od lokalnih zajednica skromnijeg kapaciteta čiji građani nisu toliko nesebični? U većini zemalja svijeta kotlovi za centralno grijanje u školama su plaćeni od poreza koje plaćaju građani; izuzeci su Južnoafrička Republika, Saudi Arabija i još neke zemlje u kojima nema grijanja u školama.
Sjetih se posjete jednog profesionalnog političara Sjenici, kada je ulazeći u punu salu biranih ljudi koji su ga dočekali rekao: “Ovde niko ne plaća porez“. Kako je to bilo dirljivo! Ja sam tek tad saznao da su lokalna preduzeća oslobođena poreza. Najzad je neko prepoznao da je moja Sjenica toliko posebna i najljepša na svijetu i nagradio je za to.
Malo je nekorektno od sjeničkih poslovnih ljudi (od kojih su mnogi bili prisutni na dočeku) što nikad nisu pričali o tome, ali takvi su naši ljudi, pogotovu poslovni – stidljivi i nenametljivi. Valjda zato je to oslobađanje izvedeno vrlo diskretno, bez objavljivanja u medijima i bez dnevnopolitičkog raubovanja.
Nakon nedavnih zbivanja u Dugoj Poljani, ja ipak mislim da bi sjeničkim firmama trebalo uvesti neki porez da bismo bili spremniji na eventualne slične situacije u budućnosti. Lideri sjeničkog biznisa bi sigurno podržali takvu inicijativu, jer su puni empatije i imaju sluha za potrebe lokalne zajednice.
Autor teksta je Sedat Vrcić, profesor grupe prehrambenih predmeta i građanski aktivista iz Sjenice.
Stavovi autora u rubrici “Slobodno o svemu” ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Free media.
