„Rekoh sebi
moj Bože koliko demagogije sustavno poređane u artiljerijske salve
i koliko pokradenih misli iza koji ne stoji ništa osim
mržnje
sujete
vlasti
i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge
i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare.“
(Džoni Štulić)
Studentski protesti su proizveli mnogo strategijski velikih i dugoročnih promjena. Prije svega, probuđeno je interesovanje mladih za zbivanja i njihovom okruženju.
Ponovo je, nakon dužeg vremena, probuđena solidarnost. Oko nas su stotine hiljada ljudi koji će i u budućnosti biti spremni da dignu glas ako bude trebalo.
10 i po mjeseci vlast u Srbiji, odavno bez legitimiteta i uzdrmana kao bokser u nokdaunu, pravi poteze koji nerijetko izgledaju nesuvisli i koji su joj u više navrata napravili ozbiljnu političku štetu (npr. crveni srednji prst kao simbol oni znaju čega kojim su u januaru okitili cijelu Srbiju). Ali praksa takvih poteza je zapravo počela mnogo ranije – Savamala, Krušik, Jovanjica i mnoge druge afere, koliko god da su se trudili najuticajniji mediji u Srbiji da ih prikriju, samo su umanjivale stepen simpatija i povjerenja širokih narodnih masa u vladajuću koaliciju.
Pošto se dugo radilo na popularisanju kriminala i razvijanju tolerancije prema lopovluku i ljudi su postali prilično ravnodušni na nezakonito bogaćenje, tako da nisu koruptivne afere izazvale proteste. Proteste koji traju od novembra naovamo uzrokovala su ubistva. Ako se prisjetimo svih ubistava (a bilo ih je na desetine) koja se dovode u vezu sa ljudima koji participiraju ili su bliski aktuelnim vlastima, od onog automobilom na Voždovcu do požara u domovima za stare i pada nadstrešnice, stiče se utisak da su aktuelne vlasti u Srbiji radile na razvijanju neke vrste ekskluzivne licence za ubijanje, kakvu u filmovima ima Džems Bond, ili barem za neodgovaranje za ubistva iz nehata, pošto se, istini za volju, u većini slučajeva ne radi ni o planiranim ni ciljano izvedenim ubistvima.
Da li bi došlo do protesta u Nišu i Novom Pazaru da su odmah nakon nesreće na željezničkoj stanici pohapšeni svi koji su potencijalno odgovorni i da su odmah dati javnosti na uvid svi ugovori u vezi rekonstrukcije željezničke stanice u Novom Sadu? Naravno da ne bi, jer bi time bili poništeni svi razlozi za protestovanje. Ali aktuelnim vlastima u Srbiji je očito strateški važna dozvola za ubijanje. Jer kakav je to apsolutizam ako ne odlučuješ o životu i smrti.
S druge strane, kod običnih ljudi se počela javljati bojazan i nesigurnost i to je ono što je dovelo do aktiviranja poslovično mirnog i plašljivog stanovništva.
Nije malo savremenih teoretičara društva, novinara, filozofa koji tvrde da je XXI vijek već prepoznatljiv kao vrijeme odbacivanja ili čak nepostojanja ideologija. Mnogi mislioci (među kojima i Adorno i Habermas) vide ideologije kao sredstvo manipulacije koje ljude drži u pokornosti. Kod njih ideologija nije samo „laž“, već instrument koji opravdava nepravedni društveni poredak.
Habermas posebno naglašava da ideologije sprečavaju racionalnu komunikaciju među ljudima i time nužno vode nepravdi. Zato neki savremeni teoretičari, npr. Uğur Aytaç i Enzo Rossi („Ideology Critique Without Morality: A Radical Realist Approach“) čak predlažu kritiku ideologija zasnovanu na epistemskim, a ne moralnim greškama. Mnogi zločini, pa i oni masovni koji su zlom obilježili ljudsku istoriju uzrokovani su ideologijom (npr. Dahau, strijeljanje u Kragujevcu, logori u Sibiru), pa su ljudi koji su ih činili često bili nošeni osjećajima ushićenja i ponosa, jer su bili uvjereni da je to što rade „dobar posao“.
Osvrnemo li se prema skorijoj prošlosti Balkana, ono što je najvidljivije i najupečatljivije su, na žalost, zločini. Svakako su najveći među njima ratni, od kojih su mnogi bili pravdani, a neki i inspirisani ideologijom.
Danas postoje stanovišta da je ubistvo Ivana Stambolića, Olivera Ivanovića, 102 djeteta u Prijedoru, kao i (nehotično ali masovno) ubistvo srušenom nadstrešnicom izazvala ideologija. To nije tačno. Vjreovatno je za ubijanje djece u Prijedoru važan motiv bio i nacionalizam, ali mnogo važniji motiv je bio otvoren put za političko avanzovanje, kao i u slučaju atentata na Ivana Stambolića. Ako je tu i bilo ideologije, bilo je vrlo malo.
Za sva pomenuta ubistva je odgovorna politika, dovoljno bezočna da ne pridaje značaj ljudskim žrtvama, a ideologiju uglavnom koristi za opravdavanje zločina širokim narodnim masama. Po toj matrici je čak i pokušano nekakvo pripisivanje rušenja nadstrešnice navodnim teroristima, ali i to je samo pokazatelj neodustajanja od jedne te iste političke rutine. Za sva ova ubistva odgovorni su ljudi duboko involvirani u jednu istu političku organizaciju koja nije vođena nikakvom ideologijom, ali naveliko eksploatiše ideologiju kao sredstvo za manipulisanje masama.
Da li i sami ti ljudi imaju nekakvu ideologiju u svojim glavama? Mala je vjerovatnoća.
I dalje se u Srbiji mnogo koristi nacionalizam kao osnova za identitetske politike. Logično se nameće pitanje koliko ima veze sa nacionalizmom političar koji poziva na ubijanje 100 muslimana za jednog Srbina, a nešto kasnije ulazi u koaliciju sa bošnjačkim partijama. Ili nominalno bošnjački političari koji su potpisali isti koalicioni sporazum.
A onda Vlada u koju se ulazi uz obavezno krštenje ili pominjanje bismile naoružava izraelsku vojsku koja vrši vjerskom mržnjom motivisan genocid nad muslimanima i hrišćanima Palestine.
Sve u svemu, kod aktuelne političke klase u Srbiji postoji neka vrsta sklonosti prema (uglavnom desničarskim) ideologijama, ali se u praksi sklonost prema zločinima pokazala kao mnogo veća.
Autor teksta je Sedat Vrcić, profesor grupe prehrambenih predmeta i građanski aktivista iz Sjenice.
Stavovi autora u rubrici “Slobodno o svemu” ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Free media.
