Nameće se pitanje da li ekran postaje mesto za pražnjenje frustacija, demonstraciju snage ili njenog odsustva?
Psihološkinja Milena Mutavdžić kaže za portal Free media da neprimeren govor nema veze sa snagom, već da on uglavnom dolazi iz nemira i nataloženih frustracija.
“Iza teških reči često stoje bes, koji nema gde da ode, frustracija koja se taložila, osećaj da nas niko ne vidi, ne čuje ili ne razume. Kada se sve to nagomila, ekran postaje sigurno mesto za pražnjenje“, kaže ona.
Pojašnjava da se kroz ekran ne vidi reakcija, te da nema ni odgovornosti za emocije drugih.

Milena Mutavdžić, psihološkinja
“Na mrežama nema pogleda u oči, tona glasa, niti one kratke tišine posle izgovorene reči, u kojoj shvatimo šta smo zapravo rekli. Ne vidimo osobu s druge strane, njeno lice, njenu reakciju, njenu ranjivost. I samim tim nema odgovornosti za emocije drugih. Ta distanca daje lažni osećaj slobode i sigurnosti, pa ljudi napišu ono što uživo ne bi izgovorili, jer bi tada morali da se suoče s posledicama svojih reči“, objašnjava Mutavdžić.
Naglašava da je destruktivno pisanje najčešće odraz da osoba ne podnosi drugačije mišljenje i da se ne snalazi sa sopstvenim emocijama.
“U odsustvu vidljivosti sagovornika empatija lako oslabi, a impuls preuzme kontrolu. Agresija postaje brz način da se izbaci unutrašnja napetost, da se makar na trenutak oseti moćnije ili manje bespomoćno. U suštini, to nije napad iz snage, već pokušaj da se sopstvena bol prebaci na nekog drugog, bez stvarnog susreta i bez preuzimanja odgovornosti“, zaključuje ova psihološkinja.
Uprkos etičkom kodeksu i zakonima, iskustvo pokazuje da se govor mržnje na javnom mestu retko kažnjava.
S. Ljajić




