Svjesna sam da se mi stariji trebamo prilagođavati promjenama, ali ne po cijenu odricanja onog što jesmo. Ako je nečiji odgoj, životno iskustvo, praksa, potvrdila razlog da je na dobrom putu, čemu onda iskorjenjivanje starog i nametanje novog, pošto-poto.
Naravno, novinama možemo osvježiti utabani put, probuditi potencijale, ali pošteđeni isključivosti, sazdati vezu, most između tog dvoje.
Preko noći dođu preporuke, da više nije pedagoški „ovo“ i „ono“, zastarjelo je učiti pjesmice, pričaj priču samo kada ono želi, neka te dijete vodi, tvoje je da budeš neprimjetni vodič, to jest da staneš u „orahovu ljusku“.
Ima jedna rečenica među novijom literaturom, koja mi je zapala za oko, a kaže (parafraziram): pustite dijete da radi šta hoće, mi hoćemo sretno dijete! Slažem se, ali u obrnutom tonalitetu: neću pustiti dijete da radi šta hoće, jer i ja hoću sretno dijete (govorim s razlogom u jednini).
Djeci treba vođstvo, Bog je s razlogom odredio da roditelji i odrasli uopšte budu zaduženi za podizanje mladih, a ne obrnuto.
Riječ „disciplina“ je izopštena, karikirana, akcenat je na igri, igri i samo igri. U redu, igrat ćemo se, što i radimo, ali uz pravila i red koji trebamo poštovati. (Da li je buka i vriska stvarno podsticajna za dječiji razvoj, ako ona dolazi kao rezultat autoritetu iz sjene?). Onda se dešava da se ne plašimo što nas djeca više neće čuti, već će nas čuti, a neće se obazirati na nas, niti nas primjećivati.
Od vaspitača se očekuje da odgovori tehnološkom izazovu, da dokumentuje svaku moguću situaciju, fotkajući, što oduzima draž od stvarnog doživljaja. To znači da suština gubi na značaju, forma joj zauzima mjesto.
Činjenica je da je digitalna revolucija nepovratna, na nama je da pokušamo naučiti djecu (a i nas same) da ne postanu robovi tih alatki, da se ne otuđe od svog bića i ne postvare.
Pravilnim omjerom autoritativnosti i dječijeg vođstva postiže se obostrano zadovoljstvo. Kada je autoritet vaspitača jasan, on unosi red među djecu.
Njima trebaju rutine, kao obrasci koje koriste i u okviru kojih se osjećaju bezbjedno i sigurno. Možemo odstupiti od njih, ali je dobro vraćati im se, jer kad ih prepoznaju, pojačavamo njihovo samopouzdanje.
Previše promjena znači premalo fokusa, a onda slijedi i deficit pažnje. Odgoj znači odgovornost i predanost, „igra đinđuvama“ koja prati odrastanje i sazrijevanje na svim nivoima.
Razumijevanje trenutne situacije, osluškivanje, povezanost sa djecom i odnos u kojem se prožima ljubav, mnogo je važniji od naziva svih programa i planova. Dati im ruku da osjete da imaju oslonac, pružiti im mogućnost da na osnovu vlastitog truda postignu ono što žele, nezamjenljivo je.
Ima jedna rečenica koju sam preuzela od svoje kćerke, (i ona je negdje to pročitala), koja kaže: Život je zaljubljen u trud. Tu rečenicu dijelim s generacijama koje mi se povjere u amanet. Trebali bi težiti trudbeničkim strategijama, a ne trutovskim.
Radeći kao vaspitačica dugi niz godina svjedokom sam kako su rasle potrebe za proširenjem kapaciteta, a odgovaralo mnogo manje od onog što je zaista bilo neophodno uraditi.
Jalovo je govoriti i etiketirati krivca (jer smo svi u toj priči), ali istina je da se treba mnogo toga uraditi za dobrobit naše djece.
Ima jedna anegdota vezana za M. Gandija, koja kaže: kada su mu pokazivali neku elitnu školu i on zapitkivao čime se ko bavi, a svi odgovarali iz svoje struke, neko se bavi matematikom, neko geografijom, biologijom itd, da bi on na kraju ustao i pitao: A ima li ovdje neko da se bavi djecom? Pridružila bih se tom pitanju.
U posljednjoj deceniji intezivno se bavim pričom, što pisanjem, što pripovijedanjem. Držim do toga da je jedan od ključnih faktora opstanka našeg naroda upravo – priča.
U povezanosti sa Sarajevom, gdje sam prisutvovala mnogim festivalima bajke, i čija su me poznanstva s ljudima koji čine jednu veliku porodicu priča, osnažila u svakom pogledu, gajim nadu da se i kod nas povežu ljudi koji vole i žive priču.
I Novi Pazar zaslužuje jedan festival pripovijedanja, koristeći medij slikovitog izražavanja, koji bi se, jednostavno mogao zvati: Pričajmo priču, a okupljao bi ljude iz različitih sredina.
Priče imaju i znaju svoje puteve, mogu stići do svačijeg srca. Pripovjedač koji sjedi s publikom, bila ona djeca, ili odrasli (uvjerila sam se s koliko pažnje odrasli slušaju priče!) pruža bogatstvo nijansi glasa, vizuelnih kontakta, intonacija, emocionalnih reakcija i topline duše. One nas mogu ponovno povezati s nama samima i pomoću njih možemo postići efekat cjelovitosti.
Naš grad ima tendenciju potisnute energije, narušen je prirodni plan za razvoj mladih, uslijed, što ekonomskih, što političkih prilika.
Mnogo je talenata koji se ne usuđuju oprobati se, kojima se ne pruža šansa i kojima nedostaje istinska podrška i povjerenje. Mnogi od njih žive život biljaka, u dužini, čekajući da im se nešto ponudi.
Ako su se neki od njih prepoznali u kontekstu pripovijedanja i sakupljanja priči, neka ovo ujedno bude i poziv na neko naše zajedničko okupljanje.
Do boljeg, ne sutra, već, danas.
Autorka teksta je Suada Hodžić, vaspitačica u Predškolskoj ustanovi “Mladost“ iz Novog Pazara.
Stavovi autora u rubrici “Slobodno o svemu” ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Free media.
