Weather Data Source: 30 days weather Novi Pazar

Teodora Simović: Ženama ovde treba hrabrosti da bi se bavile sportom

”Mi smo privatno svi u dobrim odnosima, ali staza je staza; tu ne postoje neprijateljstva niti drugarstva, to sve možemo pre i posle takmičenja, ali na stazi ne. U principu, život je veliki maraton, pun je uspona i padova, to često kažem. Ženama ovde treba mnogo hrabrosti da bi se bavile sportom. Ovdašnje vaspitanje nosim sa sobom gde god da odem”, rekla je u intervjuu za portal Free media atletičarka Teodora Simović.

Novopazarska atletičarka Teodora Simović ovim sportom je počela da se bavi sa 12 i po godina. Dobitnica je brojnih medalja i priznanja u zemlji i svetu. Trenutno aktivnim bavljenjem sportom želi da utiče na promenu ustaljenih normi, te da bude primer žene koja i njenim godinama može da osvaja medalje. Predaje fizičko u jednoj novopazarskoj osnovnoj školi, na doktorskim je studijima fizičkog vaspitanja, a završava ishranu i suplementaciju, na HFS akademiji u Novom Sadu. Smatra da je život maraton, pun uspona i padova.

Free media: Nedavno ste na prvenstvu Srbije u Čačku četvrti put postali državna prvakinja u polumaratonu. Kakav je osećaj?

Simović: Zaista sam presrećna, jer nije mala stvar sa 29 godina osvojiti četiti titule državne prvakinje. Moje vreme, što je ujedno i rekord staze u Čačku, bilo je 1:18:20. Polumaraton i maraton se trče u kasnijim godinama, a ja sam imala sreću da brzo napredujem na tim dužim trkama. Startovala sam sa polumaratonom, gde je takođe jaka konkurencija, što je za mene motiv više.

Free media: Kako se stiže do ove titule? Koliko treba vežbe i odricanja?

Simović: Polumaraton i maraton su disciplnie za koje zaista treba mnogo vremena i odricanja, jer su treninzi iscrpljujući, teški i dugo traju. Tu nije potrebna samo fizička, već i mentalna snaga. Dakle, tu sve mora da se sklopi sa drugim, jedno bez drugog je teško ostvarljivio. Kod priprema za maraton je još teže, tu se čak menja i način života. Ja sam često aktivna od sedam ujutru do 20 časova. Budem previše iscrpljena, ali to je možda ključ uspeha, jer sam navikla da mučim i maltretiram svoje telo. Moj organizam je navikao na tu bol koju doživim u toku trke, kada morate da ste maksimalno koncentrisani; do poslednjeg metra morate da date sve od sebe i da ste u fokusu. Ja se tokom trke borim sa vremenom i rezultatom, nosim sat i uvek pratim vreme. Tu su onda trener i publika, još ako je vrućina, uopšte nije sve jedno.

Free media: O čemu razmišljate dok trčite, sa kakvim mislima se borite u tim trenucima?

Simović: Kod kraćih trka prisutan je veliki adrenalin i tada stvarno nema prostora da se bilo šta razmišlja. Možda individualno, ali što se mene tiče ja sam od prvog metra fokusirana na sve to što radim. Čak i sada na polumaratonu u Čačku sam bila potpuno fokusirana samo na trku, na borbu sa kilometrima. Od zagrevanja do kraja trke sam bila isključena za sve spoljašnje faktore.

Free media: Kakav odnos imate sa publikom tokom trke? Smetaju li Vam dovikivanja ili kada čujete da publika bodri druge takmičare?

Simović: Ne smeta mi publika tokom trke, čak mi i prija, daje mi vetar u leđa. Bilo je takvih trka, naročito sa velikim trkačima poput Sonje Stojić i Olivere Jeftić. Iz takvih trka sam naučila da se nosim sa pritiskom koji vam šalju ljudi sa strane, jer se sve čuje. Mislim da svaki sportista pored fizičke, mora da ima i mentalnu snagu. Ja sam godinama radila na tome, pa tako u nekim momentima nisam bila ni zrela da se nosim sa nekim emocijama. Nosile su me malo više, znale su da me ponesu, pa bih burno reagovala. Shvatila sam da mi je to veliki minus, pa sam odlučila da radim na tome. Tada sam, osim priprema sa trenerom Rifatom Ziljkićem, uključila i mentalne pripreme sa doktorom Amirom Kajkušem, da bih naučila da vladam sobom u svim situacijama. To sada mnogi sportisti rade, a mislim da je prvi počeo Novak Đoković, koji uz veoma dobrog psihoterapeuta uspeva da mentalno nadmudri protivnika i publiku. Svesna sam da je to još uvek tabu tema u našoj sredini, ali i uopšte u Srbiji.

Free media: Kako je biti žena u sportu? Koliko se međusobno pomažete i družite?

Simović: Mi smo sve u dobrim odnosima, ali to je sport, a u sportu nema praštanja. Privatno smo super, ali staza je staza; tu ne postoje neprijateljstva niti drugarstva, to sve možemo pre i posle takmičenja, ali na stazi ne. Imam mnogo prijatelja koji su iz sveta sporta, ali i iz rekreativnog sporta. Baš volim da provodim vreme sa rekreativcima, jer znam koliko se oni daju tome, koliko ulažu ljubavi, pažnje i odricanja. Zatim, volim da se družim sa ljudima koji su bolji od mene, jer od njih mogu mnogo da naučim.

Što se tiče žena u sportu, radila sam neka istraživanja na tu temu, ali moram da kažem da danas u Novom Pazaru nije isto kao 2008. godine kada sam počela da treniram atletiku. Ženama ovde treba mnogo hrabrosti da bi se bavile sportom, jer smo mi do sada imali brojne sportistkinje, ali su one gotove sve završile karijeru sa 21, 22 ili 23 godine, uglavnom zbog patrijarhalnog vaspitanja. Konkretno ja svoju karijeru želim da završim kada budem lično osetila da treba da se povučem, a ne kada drugi to misle. Znam da tom odlukom ulazim u problem, jer je u drugim gradovima normalno da vi sa 29 godina trčite, ali ovde to nije. Zaista bih volela da se mentalitet ljudi ovde promeni. Upravo svojom pojavom želim da utičem da se neke svari menjaju, da budem primer žene koja i u ovim godinama može da osvaja medalje. Trenutno sam najstarija atletičarka Novog Pazara, a koliko znam i naši muški atletičari su završavali karijere do 26 godine. Želim da rušim tu normu i ponosna sam na to. Želim da žene shvate i prihvate da je to način života. Ne možemo svi da budemo svetski šampioni, državni i evropski prvaci, pogotovo u našim sredinama. Mnogo volim našu sredinu, ali mi smetaju neka razmišljanja koja bih volela da se promene. Iz tog razloga ovo i radim.

Free media: Kako izgleda jedan Vaš dan?

Simović: Moj dan počinje u sedam i završava se oko 20 časova, a uveče idem rano na spavanje. U principu profesionalni sport zahteva disciplinu. Pre nego što sam počela da radim kao nastavnica fizičkog u Osnovnoj školi “Rifat Budržević-Tršo“, moj dan je izgledao potpuno drugačije. Tada je sve bilo podređeno treninzima, imala sam dva treninga dnevno. Između njih sam imala sve vremenski određeno, od spavanja, obroka i drugih obaveza. Sada treninge uklapam prema rasporedu časova u školi, gde sam zasposlena već tri godine. Kada imam više časova, treninzi su mi laganiji, ali se trudim da imam obroke na vreme, da imam energije za ceo dan, pre svega zbog mog zdravlja. Vikendom se trudim da nadoknadim sve ono što sam propustila tokom nedelje. Nema tu neke velike filozofije, samo sam dobro organizovana i isplanirana. Sreća da imam prijatelje koji imaju razumevanja za ovo čime se bavim.

Free media: Ova nagrada, ali i one pre nje su plodovi dugogodišnjeg rada. Kako je sve počelo?

Simović: Počela sam sportom da se bavim sa 12 i po godina. Moje prvo takmičenje bilo je Kros RTS-a, gde sam ostvarila dobre rezultate. Moja nastavnica fizičkog Nermina insistirala je da se bavim atletikom, dok moji roditelji koji se nikada nisu bavili sportom nisu bili fascinirani tom idejom. Trenirala sam kod Rifata Ziljkića i vrlo brzo ostvarila dobre rezultate. Takmičila sam se i sa starijima od sebe, osvojila brojne nagrade, među kojima su prvakinja Balkana na 3.000 metara, vicešampionka države na 2.000 metara, oborila sam sve državne rekorde. Kada napravite u startu sa tako malo godina velike rezultate, onda je veoma teško da se odreknete svega toga. To je mač sa dve oštrice. Imala sam periode kada sam lutala, u pubertetu i na fakultetu me je manje interesovao sport. Imala sam i mnogo povreda koje su me takođe odvlačile od sporta. Međutim, nakon povrede koju sam imala 2019. godine odlučila sam da se vratim atletici, jer je prevagla velika volja i spoznaja da znam šta hoću i šta želim u životu. Samo do te godine sam imala gotovo 40 pobeda. Moja neostvarena ambicija je Prvenstvo Evrope, ali se sa trenerom već polako pripremam i za to takmičenje. U principu, život je jedan veliki maraton, pun je uspona i padova, to često kažem.

Free media: Jedno vreme ste živeli u Ljubljani, ali ste se ipak vratili u Novi Pazar.

Simović: Shvatila sam da sam veoma vezana za Novi Pazar, da je to grad koji mnogo volim. Ovde su moja porodica i prijatelji, rođena sam ovde i sebe doživljavam Pazarkom. Ovdašnje vaspitanje nosim sa sobom gde god da odem. Desilo se da sam tokom pandemije korona virusa otišla u Ljubljanu, tamo živela i trenirala sa atletičarkama iz tog grada i trenerom Dejanom Lenartom. Vratila sam se nakon toga u Novi Pazar i obnovila saradnju sa Rifatom Ziljkićem.

Free media: Imate li podrške od lokalnih sportskih ustanova u Novom Pazaru?

Simović: Kada imate dobre rezultete uvek ćete imati podršku. Sportisti su važan stub jednog društva i jednako su važni za zajednicu kao i uspešni ljudi iz drugih branši, kulture, obrazovanja, nauke. Mi ovde imamo dobru podršku, a tu pre svega mislim na komukaciju sa Sportskim savezom i celokupnom Ustanovom za sport. Izdvojila bih direktora Emira Mehmedovića, koji je podrška velikom broju naših sportista, nebitno ko su i šta su, kao i kojim se sportom bave.

Free media: Sportisti obično na kraju karijere postaju treneri. Imate li Vi takvu ambiciju?

Simović: Mislim da je to više posao za muškarce, jer ne bih da sutra moja porodica bude žrtva mog posla. Mene interesuju naučna istraživanja koja su vezana za sport, suplementaciju i ishranu, tako da bih volela time da se bavim. Trenutno sam na doktorskim studijama fizičkog vaspitanja, ali sam pre svega zbog sebe upisala ishranu i suplementaciju, na Akademiji u Novom Sadu. Radeći sa decom u školi, shvatila sam da se veoma nezdravo hrane, da na odmoru u devet sati ujutru jedu čips i piju energetske sokove. Uradila sam anketu među đacima, koja je pokazala da se maltene samo par njih zdravo hrane. To me je podstaklo da razmišljam da se bavim nutricionizmom. Volela bih da u budućnosti to radim profesionlano sa sportistima.

Free media: Šta je Vaš savet mladima koji žele da se bave sportom, pre svega atletikom?

Simović: Moj savet svim mladim ljudima je da budu svoji, da budu hrabri i da donose odluke, ma koliko to nekima izgledalo čudno. Važno je da rade ono što vole, ako je u pitanju atletika ili košarka, odbojka ili fudbal. Neka rade to sa ljubavlju, jer samo tako mogu da ostvare rezultate. I još nešto veoma važno, neka u tome čime se bave daju maksimum, neka to rade na najbolji mogući način.

N. Šehović / A. Bajrović

Foto: Privatna arhiva

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on email

Najnovije vesti