Specijalista je sudske i interne medicine, autorka i koautorka mnogih radova, koordinatorka međunarodnih projekata, članica Udruženja sudskih medicinara Bosne i Hercegovine.
Ekipa portala Free media prošetala je sa Anisom njenim ulicama sećanja u Novom Pazaru.
Video emisija Ulicama sećanja – Anisa Mašović Gradaščević
Ulica Stevana Nemanje
Šetnju smo počeli ulicom Stevana Nemanje, tačnije od solitera na Autobuskoj stanici, gde je Anisa provela detinjstvo.
I kada su je životni putevi odveli u Sarajevo, letnje i zimske raspuste provodila je ovde, a u soliteru su živeli njeni deda i nana.
“Bilo je to vreme kada je postojalo veliko poverenje između vozača i roditelja, uopšte među ljudima. Moji roditelji bi me uveli u autobus, a onda bi me vozač u Pazaru predao dedi i nani. Po tri meseca bih bila ovde, kod njih i ostalih rođaka koje imam ovde“, priseća se ona na početku razgovora.

Anisa je imala samo dve godine kada su se njeni zbog posla odselili u Sarajevo, a kada joj je bilo 12 godina zbog rata se vraćaju u Novi Pazar, gde je završila Osnovnu školu „Bratstvo“.
“Šesti, sedmi i osmi razred sam završila ovde. ‘Bratstvo’ je meni postavilo temelje za prirodne nauke, koje sam ja normalno nadograđivala, ali i bez problema položila prijemne ispite za srednju školu, a kasnije i za fakultet“, priča nam ona.
Priseća se reda i discipline iz te škole, ali i nastavnika Halila iz fizike, Krsta iz hemije, nastavnice Mileve iz srpskog jezika, ali pre svih razrednog Ratka Pavlovića.

“On mi je predavao likovno, a bio je mnogo dobar čovek, pomogao mi je tokom te tri godine da se osećam da pripadam svemu tome. Nije to bilo lako vreme za mene, bila sam izbeglica, to je bilo vreme inflacije, a on mi je uvek davao vetar u leđa. Znao je na roditeljskom sastanku da priča po 10-15 minuta o meni, što danas, iz ove perspektive vidim kao veliki podstrek meni i mojim roditeljima da bez obzira na taj ceo haos nije sve tako crno“, kaže ona sa setom u očima.
Ističe da je imala zdravo detinjstvo, da se znao red, poštovali se stariji, a da je njen deda Ziko Ahmetović kao penzioner radio u Indinoj kafečajnici na uglu solitera.
“Otvarao je tu kafečajnicu u četiri sata ujutru, dočekivao vozače, putnike, svima uzimao anamnezu. Tu se svaki stranac osećao svojim, što je veoma važno, naračito kada danas šetate po svetu i shvatate koliko su ljudi otuđeni, tada počnete ceniti tu malu kafečajnicu koja ima tako nekog čoveka koji je tu svima da pomogne“, kaže Anisa.

Uz osmeh se seća da je za decu iz solitera posebna radost i senzacija bila kad dođe Indin brat Avdo iz Švajcarske, u crvenom kabrioletu i podeli svima čokolade.
“To su bile 80-te godine i to je za sve nas bilo veoma bombastično. Verujete da mnoge stvari zaboravljam, ali se te radosti i sreće, Avdovog crvenog kabrioleta sećam veoma dobro. Danas deca imaju sve, zasićena su i ne raduju se ničemu toliko, a mi smo svi hteli kada porastemo da budemo Avdo, da živimo u Švajcarskoj i vozimo kabriolet“, iskrena je Anisa.
Život je ipak nije odveo u Švajcarsku, ali jeste preko Sarajeva u Nemačku, gde je kao lekar već postigla zapažene rezultate.
“Recimo da sam imala sreće i da sam bila uporna u životu, da sam ostvarila neke svoje ciljeve. Mislim da to može svaki čovek, samo je potrebna volja, dobra disciplina, rad, ali i mnogo odricanja. U Sarajevu sam bila specijalista sudske medicine, radila sam osam godina na univerzitetu“, kaže ona.

Ističe da joj je najlepša titula bila kada su je izabrali za najboljeg asistenta na fakultetu od strane studenata, koji su danas priznati specijalisti u Nemačkoj, ali i u Bosni.
“Kada vidite kako ta deca rastu i kako postaju uspešni, to je nešto veoma lepo. U Nemačkoj sam specijalizirala internu medicinu, a sada subspecijaliziram nefrologiju sa reumatologijom. Trenutno radim na jednoj klinici u Ofenbahu, kod Kirsten De Groot, jedne od najboljih svetskih eksperata“, priča nam Anisa.

Pitamo je koliko se ta mala devojčica iz Novog Pazara, u jednom trenutku i izbeglica, promenila na tom putu do danas jedne priznate doktorke u Nemačkoj.
“Mislim da se stanje čoveka ne menja i da vas titula ne čini čovekom. Možete biti najpriznatiji akademik, najbogatiji čovek na svetu, ali je pitanje da li ste sretni. Ja jesam sretna. Bez obzira na sve, ja sam i dalje ponosna Novopazarka i gde god da odem ja pričam o ovom gradu, o ovim ljudima. Volim ja i Sarajevo, naravno, tamo sam odrasla“, odgovara nam ona.
Ulica 12. srpske brigade
Šetnju smo nastavili ulicom 12. srpske brigade, gde je živela nekoliko godina u crvenoj zgradi, na četvrtom spratu.

Pominje nam dve dobre drugarice iz tog vremena, sa kojima je i danas u kontaktu, Azru Bihorac i Zilhu Nicević.
“To su moje Akica i Cica, uvek se obradujem kada ih vidim, nekako mi je srce puno, kao da smo juče sedele i pile kafu. One me vraćaju u period kada sam bila sretna i bezbrižna, drugačije je to vreme bilo, odnosi među ljudima su bili iskreniji“, kaže ona.

Uz osmeh se seća da je njena terasa gledala na Darkov kafić, gde je izlazio veći deo mladih u to vreme.
“Imale smo izlaz do 21 sat, a onda bi dolazile kod mene na terasu. To su bila ta prva zaljubljivanja u tinejdžerskim godinama i mi bi tako celu noć sedele samo da vidimo tog nekog momka koji nam se sviđa. Mojoj rahmetli mami je uvek bilo smešno i simpatično kako mi izmišljamo razloge zašto tu sedimo i čamimo na balkonu satima, po hladnoći, kiši, snegu“, priča nam Anisa.
Srednju školu završila je u Sarajevu, gde su trebali da se vrate i njeni roditelji i brat, ali se otac razboleo i oni su ipak odlučili da ostanu.

Priča nam da je medicinu oduvek volela i da nije sebe videla nikada u nekom drugom zanimanju.
“Medicina je veoma kompleksna, jer tu se ne bavite samo ljudskim životom, već i ljudskom dušom. Uvek kažem da svako može biti lekar, ali da bi bio dobar lekar moraš biti prvo dobar čovek, da razumeš ljude, da imaš empatiju za nekoga“, kaže ova doktorka.
Priznaje da kao i svi i ona ima momenata kada je ljuta i kada se pita šta joj je sve ovo trebalo, jer ovaj posao zahteva mnogo odricanja, ali kada vidi pacijente koji je čekaju shvati da je ipak na pravom putu.
Dodaje i da je u kontaktu sa brojnim lekarima iz ovog kraja, koji takođe žive u Nemačkoj, poput Mehmeda i Hane Mujdragić.

“Osnovali smo 1. juna ‘Udruženje bosansko-hercegovačkih lekara u Nemačkoj’, čija poenta je upravo da se svi međusobno sa Balkana povežemo, ali i da pomažemo ljudima. Naši ljudi, pacijenti, daju ogromne novce za lečenje vani, a naša želja je da nađemo kanal kako da pomognemo svima njima, te da se lečenja sprovode na klinikama gde rade naši lekari“, kaže Anisa.
Ulica 28. novembra
Priču zaokružujemo u centru grada, u Pešačkoj zoni, kod Pečurke, ispred kafića Gana, još jedne veoma važne lokacije za mlade tog, ali i ovog današnjeg doba.

Anisa nam priča da tada nije bilo mobilnih telefona, već se stajalo satima kod Pečurke i razgovaralo i sve imalo neku svoju čar.
Ukazuje na važnost činjenice da se dobar deo ljudi u Novom Pazaru i dalje poznaje, druži i okuplja.

“Meni je to fenomenalna stvar, to je društveni fenomen koji podržavam i za koji smatram da nema cenu. Čak i ovi stari ljudi koji sede po kafečajnicama i koji izoštrenom kamerom sve snimaju i posmatraju su veoma bitni u ovoj celoj priči. Sve to ima svoju čar“, smatra ona.
Priča nam da je zahvaljujući porodičnim odnosima veoma vezana za Novi Pazar i da se rado seća detinjstva.

“Moj otac je imao sedmoro braće i sestara, od kojih je samo jedna sestra živela u Turskoj, a svi ostali ovde. Oni su se često okupljali, ako je neko kod tetke Bahte i svi ostali dođu, kod tetke Hasime isto tako. To su tetke mog oca, a njihova deca i unuci su veoma uspešni poslovni ljudi u Novom Pazaru“, kaže Anisa.
Tvrdi da su ovdašnje žene, naše majke, tetke i nane, bile institucije.
“To su mudre žene koje su grčevito skupljale svoje porodice. Brinule se o osnovnoj ćeliji društva, porodici. Danas toga nema, nema tih fenomena. Ja sam izuzetno ponosna da su me tri žene formirale kao ličnost, to su moja majka, rahmetli Munevera Mašović i tetke Rabija Besničanin i Munira Bakić“, ističe ona.

Njen suprug je Bosanac, tako da su njene dve ćerke podeljene između Sarajeva i Novog Pazara, ali se Anisa trudi da im prenese sve porodične priče i ukaže na važnost održavanja rodbinskih veza.
“Mlađe generacije treba više da slušaju, da budu ponosne na ovakve priče, na ljude koji su iznedrili nove generacije. Oni nisu bili na Harvardu, ali su imali životnu školu i mudrost, koju nigde ne možete da naučite. To gostoprimstvo koje imate u Novom Pazaru ne možete više nigde da nađete, da sa svakim spontano stupite u kontakt, da vam svi izađu u susret ako vam se bilo šta desi, pa sad da vam se auto pokvari 10 ljudi će da izađe da vam pomogne. To treba voleti, negovati i poštovati“, zaključila je ona na kraju razgovora.

A. Bajrović
Video kamera: E. Ličina
Video dron: A1tv
Tekst i emisija “Ulicama sećanja“ urađeni su u okviru projekta “Slike i prilike Novog Pazara“, koji realizuje Free media, a sufinansiran je iz budžeta Grada Novog Pazara za 2024. godinu.
Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.





