Ovaj Novopazarac je još kao dečak znao da će se baviti arheologijom, kada je na terenu imao priliku da vidi šta su iskopavanja i kako se štiti kulturno nasleđe. Ljubav prema starinama na njega je preneo pokojni deda. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. U ovom poslu je pune tri decenije, od kojih u Muzeju “Ras“ već 17 godina.
Free media: Poslednja arheološka istraživanja radili ste na lokalitetu gde je bila Latinska crkva u naselju Postenje, u Novom Pazaru. Da li ste pronašli nešto vredno pažnje?
Vidosavljević: Poslednje dve nedelje prošle godine radili smo na prikupljanju pokretnih arheoloških nalaza sa tog lokaliteta pregledavajući zemlju i šut na mestu gde su odloženi, pošto je lokalitet devastiran. Prikupili smo kosti i nadgrobne ploče. To je slučaj koji je na neki način obeležio kraj 2022. godine. Tu smo što se tiče pokretnih arheoloških nalaza našli jednu kopču od bronze sa pozlatom, što govori o statusu pokojnika kome je pripadala, potom jednu bronzanu naušnicu, srednjovekovni srebrni prsten, bilo je fresaka, 30 džakova ljudskih kostiju i oko 45 nadgrobnih ploča. Taj objekat je bio zapostavljen dugi niz godina, a za to su velikim delom krive službe zaštite. Za njegovo postojanje se znalo, a na nama kao pojedincima je da ukoliko na svom zemljištu imamo neko kulturno dobro, da ga čuvamo, a uostalom na to nas i zakon o kulturnim dobrima obavezuje. Međutim, lokalitet nije bio obeležen, niti je bio proglašen za kulturno dobro. On se nalazio u celini Stari Ras sa Sopoćanima, ali kao pojedinačni spomenik kulture nije bio proglašen za kulturno dobro. Pokojna Dragica Premović Aleksić, koja je bila na čelu Muzeja “Ras“ dugi niz godina, je 1982. i 1983. godine radila istraživanje tog lokaliteta, ali je on, delimično i istražen, nije u potpunosti.
Free media: Od malena ste znali da ćete se baviti ovim poslom, a zapravo je i vaš prvi kontakt sa arheološkim iskopavanjima bio upravo na tom lokalitetu Latinske crkve.
Vidosavljević: Upravo tako, ljubav prema starinama na mene je preneo moj pokojni deda, koji je bio radnik Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Kraljevu, tako da sam od malena znao čime želim da se bavim u životu. Latinska crkva je u mom komšiluku i tako me je deda jednom prilikom odveo do Dragice, koja je upravo tada i istraživala taj lokalitet. Od petog razreda osnovne škole svim srcem sam želeo da budem arheolog, a već od prve godine srednje škole sam stalno dolazio sam ovde u Muzej kod pokojne Dragice, uzimao knjige, čitao, tako da se ja za prijemni ispit nisam ni spremao, prosto sam otišao, uradio to što je trebalo i upisao fakultet. Tokom studija sam išao na brojna iskopavanja, bukvalno nije bilo mesta gde nisam išao kao član ekipe. Uglavnom sam radio sa Dragicom Premović Aleksić, Markom Popovićem, Dušanom Mrkogradom i dve godine na lokalitetu Medijana, u Nišu, sa Milojem Vasićem, tako da su to zapravo i ljudi od kojih sam najviše naučio u ovom poslu.

Free media: Vaša uža specijalnost su srednji vek i osmanski period. Kada ste osetili najveću tremu ili strah u ovom poslu?
Vidosavljević: Najviše se uči zapravo kada čovek sam padne u vatru, a to su teški i lepi trenutci, nekako je sve pomešano, strah, oduševljenje, a kada posao prođe i olakšanje. Najveću vatru koju sam doživeo bio je susret sa Hilandarom. Tamo sam proveo mesec dana u jesen 2015. godine, zahvaljujući preporuci i tadašnjoj direktorki Muzeja Jasmini Fortić. Prošao sam kontrolu, jer u Grčkoj postoji posebna služba zaštite isključivo za Svetu goru, sa sedištem u Solunu. Hilandar je specifičan što tamo nema komunikacije sa spoljnim svetom, da bi se telefoniralo potrebno je da se ode tri, četiri kilometra do mora gde jedino ima signala. U samom manastriru, bar kada sam ja bio tamo, interneta i telefonskog signala nije bilo. Ako imam neku dilemu, neki problem, nemam koga da pitam, sam sam. Jedna koleginica mi je rekla nema straha, ti si jedini koji u tom trenutku to zna i jedini koji to može da reši. Tako da glavu gore, ako treba da razmisliš sat vremena se izmakni, razmisli i reši problem. To su dakle neke specifičnosti Hilandara.
Free media: Kakve strahove arheolog ima tokom istraživanja? To je vrlo odgovoran posao, jer vi ipak pišete istoriju na neki način.
Vidosavljević: Arheolog je poslednji u nizu koji uništava, međutim, za razliku od onih koji uništavaju za sva vremena, mi bar sve dokumentujemo i u tome je velika razlika. Strahovi se stvaraju u kompleksnim situacijama. Stalno sebe preispitujemo da li smo iskustveno sazreli da možemo da rešimo na terenu sve probleme, da li ćemo uspeti sve da dokumentujemo i da predstavimo na pravi način, jer ako nije adekvatno dokumentovano, onda je to uništeno. Naravno, tu ima i odgovornosti, u smislu da li ću neki predmet koji je dugo bio u zemlji, svojim radom adekvatno da predstavim, procenim i slično ili ću da budem još jedan negativni faktor u celoj priči.

Free media: Koje iskustvo, odnosno arheološko istraživanje izdvajate kao najznačajnije?
Vidosavljević: Izdvojio bih Novopazarsku tvrđavu, to je bilo veoma kompleksno istraživanje, na velikoj površini, rad sa mnogo radnika. Zaštitna arheološka istraživanja se uvek rade u specifičnim uslovima i vrlo su zahtevna, sve je ograničeno vremenskim rokovima i rade se sa određenim ciljem. Iskopavanja na tvrđavi su rađena da bi se revitalizovala Kula džephana, ali ona je bila samo motiv i pokretač iskopavanja u kojima smo svašta pronašli i zaključili, a pitanje je šta ćemo još i da saznamo kada budemo obradili celokupan materijal. Dakle, velika ekipa, mnogo problema, mnogo nerazumevanja, ali kada se sve to sabere i kada se pogleda krajnji rezultat koji je dobijen, samo mogu da budem zadovoljan. Poslednja iskopavanja na tom lokalitetu u okviru Severne tabije 2021. godine bila su veoma zanimljiva. To je tek zagrebano, tu bi trebalo još mnogo da se radi.
Free media: Često se u javnosti i medijima pominje taj Severni bastion Novopazarske tvrđave. Šta je sa ostalima, kao da su na neki način zapostavljeni?
Vidosavljević: Na žalost ostale tabije jesu zapostavljene. Ja volim da koristim reč tabija, jer je reč bastion došla sa Zapada, a tabija ima korene u istočnim kulturama. Došla je sa Osmanlijama, a nekako kada govorimo o osmanskom nasleđu draže mi je da iskoristim reč tabija nego bastion, ali to je isto. Zapadna tabija, koja se nalazi iznad Gradskog bazena, gde je danas Letnja pozornica, doživela je veoma tužnu priču. Zapravo, 1997. godine je najpre ispražnjen njen unutrašnji prostor, a rukovodilac tih radova bila je pokojna Dragica. Mislim da iza toga nije ostala dokumentacija, pa su onda 2007. godine na inicijativu Grada započeti radovi na prostoru tvrđave, oko Kule motrilje i na prostoru Zapadne tabije. Kasnije su u okviru Zapadne tabije otkrili vrlo značajne objekte, od kojih su neki bili stariji i od nje same, međutim zboh nedostatka sredstava i zbog nerazumevanja tadašnje vlasti sve je bilo napunjeno zemljom, zaustavljeno, da bi kasnije ceo taj prostor bio prekopan, nivelisan zbog izgradnje pozornice. Bojim se da smo na prostoru te tabije izgubili mnoge dragocene stavke, jer tvrđava je vrlo kompleksan lokalitet, do sada se mnogo manipulisalo podacima o tome kada je Isa beg Ishaković došao na naše prostore, kako je on pored dućana, džamije, mekteba, podigao i jedno palisadno utrvđenje. Mi nigde nemamo pisani trag o tom palisadnom utvrđenju, kao ni materijalni trag. Ako se već govori o tom palisadnom utvrđenju onda vredi da ga na neki način materijalizujemo kroz arheološke ostatke ili kroz neki pisani dokument i da se jednom stavi tačka na tu priču. Meni je, bar ovo što smo do sada radili na tvrđavi, malo čudno to što ništa starije od početka 16. veka još nismo pronašli, što ne znači da nećemo i pronaći.

Free media: Novi Pazar je prava riznica za arheologe, mnogo je starih objekata koji govore o istoriji i kulturi ovog podneblja. Da li je to razlog što ste i pored mogućnosti da odete, ipak ostali ovde da živite?
Vidosavljević: Ja sam Novopazarac i iznad svega volim svoj grad. Imao sam ranije priliku kao student da radim u Arheološkom institutu u Beogradu, ali sam se iz brojnih razloga posle završenog fakulteta vratio ovde, jer ovo je moj grad, sredina u kojoj poznajem mnoge ljude. Kada je posao u pitanju, retko koja sredina ima ovakav potencijal, u smislu da ovde imamo pristutan kontinuitet života od perioda gornjeg paleolita od pre 40.000 godina, to je Smolućka pećina između Tutina i Novog Pazara, pa do Novopazarske tvrđave, gde iskopavamo ostatke i iz vremena vladavine Austrougarske. Često mi kolege kažu blago tebi ti si tamo na izvoru svega, negde je to tačno, ali je baš velika odgovornost. Mogao bih i ja na mnoge pojave da budem slep, ali ko sam onda ja prvo pred samim sobom, pa onda pred mojom profesionalnom zajednicom, a možda i najvažnije, pred tim nekim budućim generacijama koje dolaze. Ja sam samo jedna mala karika u lancu, koja živi i radi za te neke buduće generacije koje su kao što rekoh i najvažnije. Grad se širi, dobro je što se širi i živi, ali treba voditi računa o kulturnom nasleđu i identitetu, o tradiciji, istoriji, postojanju, nije ovde sve počelo sa nama. Na teritoriji Novog Pazara imamo dva, a od nedavno i treće neolitsko nalazište, na ulazu u Novopazarsku banju, vinčansko jedno naselje, još malo starije je u naselju Dojeviće, a treće u selu Tušimskoj reci. Treba sačuvati sve to, a ja sam samo činovnik u službi zaštite, koji ako radi posao kako treba ne može da bude dobar nikome. Nekada dolazi do konflikata sa građanima, nekada sa gradskim vlastima, jer oni imaju drugačije vizije, a mi koji dolazimo iz sektora zaštite mislimo drugačije. Tako da nekada nije baš lako izneti sve to. Često u šali znam da kažem, nisam dobar Srbima, nisam dobar Bošnjacima, nisam dobar na selu, nisam dobar u gradu. Volim mnogo da šetam po prirodi i tako obilazeći mnoge arheološke lokacije gledam sa vremena na vreme u kakvom su stanju, da li je došlo do uništenja, skrnavljenja i slično. Zapravo se na kraju sve svodi na savest pojedinca, jer neko može da bude potpuno slep na sve te pojave, a nekome može da bude stalo do očuvanja, upravo zbog budućih generacija.
Free media: Jedan ste od dobitnika priznanja Kulturni obrazac, koje Vam je dodelilo Ministartvo kulture 2019. godine.
Vidosavljević: Da, te godine isto priznanje, za koje me je preporučila jedna koleginica, dobio je i Kulturni centar u Novom Pazaru, ali je bilo još pojedinaca i institucija koje je te godine ministarstvo prepoznalo kao vredno pažnje. Naravno da mi je bilo neizmerno drago da je neko prepoznao moj rad i trud, ali to je i obaveza. Posle takvog priznanja treba da nastavite da radite istim, ako ne i još većim intenzitetom, da bi ga opravdali.

Free media: Više puta ste tokom razgovora pomenuli pokojnu Dragicu Premović Aleksić. Koliko je ona doprinela i uticala na vaš put i uopšte delovanje na polju arheologije?
Vidosavljević: Presrećan sam što sam bio u prilici da uz nju mnogo toga naučim kada je ovaj posao u pitanju. Dragica je bila u našoj branši krajnje prihvatljiva i priznata kao vrhunski arheolog. Pokrenula je mnoge teme koje su bile nepoznanica u našoj nacionalnoj srednjovekovnoj arheologiji. Ona je bila prvi arheolog kojeg sam upoznao. Još kao srednjoškolac sam išao na dva terena išao sa njom, da vidim šta i kako ona to radi. Kasnije me je i kao studenta vodila na razna iskopavanja. Ona je bila vrstan terenski radnik, tako da ovo kako ja danas radim treba da zahvalim njoj, toj njenoj školi. Ona kao rukovodilac iskopavanja ne bi sedela, već je podjednako radila kao i ostali članovi ekipe i fizički radnici. Njoj nije bilo teško da uzme krampu u ruke, lopatu, metlu, mistriju. Prosto joj ništa nije bilo strano i kako onda ja, kao neko ko je mlađi i ko tek počinje, da radi drugačije od onoga što radi sam rukovodilac. Tako da danas i ja kada odem na iskopavanja, nije mi strano ništa, radim kao i svi drugi. Dakle, Dragica je neko ko je ostavio veliki trag na moj sadašnji rad.
Free media: Šta je vaš savet mladima koji bi želeli da budu arheolozi?
Vidosavljević: Treba da budu svesni toga da ovaj posao zahteva mnogo odricanja, ali zaista mnogo. On podrazumeva i terenski rad, koji je vrlo specifičan, jer onda radite od ranog jutra do odlaska na spavanja, jedina pauza je kratko tokom ručka. Dobar deo dana ste na samom lokalitetu, na iskopavanju, a ostatak u kancelariji, gde sređujete dokumentaciju. Ovaj posao prati izrada terenske dokumentacije, dnevnika, foto dnevnika i ostalo. Dakle, potrebno je mnogo odricanja i ulaganja, jer nekada nije moguće preko institucije dobiti putni nalog za neko istraživanje, već na teren idete o svom trošku. Potrebna je velika upornost da bi se dokazali i pokazali na ovom putu. Na žalost, u ovoj branši se teško dolazi do posla. Pre nekoliko godina je kolega iz Pirota uradio statistiku, koja je pokazala da nas je ukupno 240 zaposlenih arheologa na teritoriji Srbije. Bez obzira na sva odricanja i poteškoće, ja mislim da je ovo najlepši posao i da se vredi zbog njega izboriti sa svim preprekama.
A.Bajrović