Njegova majstorska kritika uvijek je ciljala one koji trebaju imati najveću odgovornost u društvu, ali nije zaobilazila ni partije, lidere i ponašanje donosioca odluka na lokalu, zbog čega je svojevremeno, kako sam kaže, dobijao “savjete” da ne tretira određene teme ili ličnosti.
On je za portal Free media rekao da vjeruje da postoji neki državni projekat iz sjene, čiji je cilj da se u današnjem vremenu karikatura svede na minimum.
Svoju misiju objašnjava: "Trudio sam se da bude duhovito, a nikako uvredljivo".
Kao svjedok različitih državnih uređenja, prolaznih vlada i neprincipijelnih koalicija, on ipak izdvaja aktuelnu vlast kao režim koji “najteže podnosi ovaj vid kritike i koji konstantno odlikuje gušenje slobode medija”.
Prema njegovom dubokom ubjeđenju, to je bio i ključni razlog zbog kojeg tokom prošle godine nije organizovana tradicionalna manifestacija dodjele nagrade “Pjer”, koju jednom godišnje dodjeljuje kompanija “Večernje novosti” za najbolju karikaturu. (Đerlek je ovu nagradu osvojio čak šest puta.)
“Ovaj režim se više nego bilo koji drugi plaši karikature. Po meni nije u pitanju nedostatak para, već isključivo strah od karikature”, kaže on.
Ističe da sve više medija izbjegava da objavljuje prave opozicione karikature, pa se zato i broj pravih karikaturista u Srbiji može nabrojati prstima jedne šake.
“Tu je Blic, koji objavljuje Somborca, imamo radove Petričića u Radaru, dok Koraks i ja objavljujemo u listu Danas”, kaže Đerlek, koji je po zanimanju pravnik.
Vjeruje da je stanje sa karikaturom samo dio opšteg trenda gušenja slobode medija u Srbiji.
“Više puta su do sada pokušavali da ugase list Danas, N1, Novu S i tako dalje, ali i neke portale, dok s druge strane preko svojih medija forsiraju neistine. Dovoljno govori i to što je sve manje medija koji uopšte pristaju da objave karikaturu”, kaže Đerlek.
Dodaje da je na položaj karikature uticalo i to što se sve manje plaća, jer niko neće da radi za džabe.
“Nekada smo imali dobre pare za karikaturu. Sjećam se da je, kada sam ja počeo da radim, karikatura bila plaćana i do 150 maraka. Na sceni karikaturista se razlikuju dvije vrste kritičara”, kaže nam.
Pazarske teme i studenti
Dok je slao karikature za Danas, Đerlek kaže da je često obrađivao i pazarske teme, ali se prisjeća da je bilo i opomena da neke od njih ne tretira.
“Sjećam se reakcije jedne stranke, koja je izgubila izbore kada je došlo do smjene vlasti 2008. godine. Zbog nekih karikatura sam bio omražen kod njih. Osjećao sam tu mržnju, koja je ponekad bila i neartikulirana, ali sam se trudio da to bude duhovito, a nikako uvredljivo”, kaže on.
Smatra da je studentski pokret iznenađenje za vlast i da niko nije mogao da pretpostavi da će se nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu pojaviti studenti i ostvariti ovakve rezultate.
“Evo, sada na posljednjim izborima oni su uzeli 40 odsto glasova i to bez banke. Osim podrške malog broja medija, nisu imali podršku niti su imali bilo kakvog novca za kampanju. To već nešto govori”, kaže on.
Studentima poručuje da najprije u svojim redovima “naprave lustraciju, da se jasno okrenu ka Evropi, naprave saradnju sa opozicijom i da na svaki način izbjegnu Mila Lompara i slične njemu”.
Opozicioni i poluopozicioni karikaturisti
Prema njegovim riječima, karikaturisti se razlikuju po tome kako i kome upućuju svoju kritiku.
“Poluopozicioni kritikuju, ali njihove poruke ne idu na adresu vlasti. Znači, ne tretiraju Aleksandra Vučića i njegove ljude, već uopšteno kritikuju društvo. Oni na indirektan način kritikuju. Iako može tu da bude dobrih karikatura sa univerzalnom porukom, ipak ne šalju kritiku na odgovarajuću adresu”, kaže Đerlek.
Sebe svrstava u malobrojne kritičare, čija karikatura pogađa u metu, a u više od 30 odsto njih se bavi Vučićevom vladavinom.
“Osim njega, veoma su zastupljeni i njegovi saradnici Ana Brnabić, Ivica Dačić, Nebojša Bakarec i Aleksandar Vulin“, kaže on.
Đerlek upoređuje današnju situaciju sa prošlim vremenima, tvrdeći da ni Slobodan Milošević u početku nije shvatao moć crteža.
“Tada su on i njegovi ljudi nekako hladno gledali na karikaturu, u smislu da to nema snagu. Miloševićev režim nije mogao da shvati da jedan Koraks, Petričić i drugi mogu lako da mu uzdrmaju vlast. Međutim, kada je zbog jednog Koraksovog rada nestao novi broj lista Danas sa trafika u Beogradu, tada su shvatili kolika je moć karikature”, pojašnjava.
Prisjeća se da je nakon tog događaja vlast zabranila Koraksu da izlaže karikature u Grafičkom centru, ali je već bilo kasno.
“Koraks je odradio svoj posao, a Milošević je otišao”, kaže kroz smijeh.
Karikatura utiče na pojedinca i mase
Priča nam da tokom devedesetih godina nije konkurisao za Pjerovu nagradu.
“Nisam htio, jer je jednostavno bila neka mučna atmosfera i situacija u zemlji, u kojoj su čak neki karikaturisti podržavali rat”, kaže.
Nakon pauze, tek 2001. godine poslao je nove karikature na konkurse, da bi 2006. ponovo dobio srebrnog Pjera, a 2008. i 2011. zlatnog. Bronzanog Pjera dobio je 2023. godine, što je jedna od ukupno šest nagrada koje je osvojio samo na ovom prestižnom festivalu.
Jedna od nagrada na Ježovom konkursu, “Moj pogled na svijet”, za karikaturu iz 1993. godine koja je i u sadašnjem vremenu, vremenu Donalda Trampa, više je nego aktuelna.
“Ako je dovoljno duhovita, ako je tačna, karikatura ne utiče samo na pojedinca, već i na mase”, otkriva nam recept po kojem njegovu radovi imaju moć.
Nedavno je na Univerzitetu u Novom Pazaru otvorena Đerlekova izložba, a u izložbenom prostoru Unigalery zainteresovani još uvijek mogu vidjeti oko 30 njegovih novijih odabranih radova.
Na kraju dodaje da se dobra karikatura uvijek lako pročita.
“Karikatura je takav medij da se brzo čita. Inteligentan čovjek ili intelektualac brzo čita karikaturu, pa čak i neko ko je ne prihvata može da je pročita. Ona je u stanju da i one najobamrlije prostore čovjekovog duha pokrene”, zaključuje ovaj novopazarski karikaturista.
A. Šaljić
