Ona za portal Free media kaže da je za nju najveći uspeh kada dete stekne samopouzdanje, oseti da je voljeno i prihvaćeno, a školska učionica postane mesto iz kojeg ne želi da ode ni nakon završetka časova.
Sa njom smo razgovarali o ljubavi prema ovom poslu koji je sanjala još kao devojčica, izazovima rada sa decom različitih sposobnosti i potreba, odgovornosti koju učitelji danas nose, ali i o malim, svakodnevnim trenucima zbog kojih veruje da je izabrala najplemenitiji poziv na svetu.

“Dobar učitelj je onaj ko je najpre zadržao iskru dečje radosti u svojoj duši, ko poseduje moralne vrednosti i ko svojim primerom budi kod dece želju da izrastu u dobre i kvalitetne ljude. Da bi dete moglo uopšte da krene sa učenjem, sticanjem znanja i razvojem prvo je potrebno stvoriti okruženje koje je sigurno i podsticajno, a za to je zaslužan učitelj kao organizator i neko ko deci pruža ljubav, sigurnost i podršku”, kaže nam učiteljica Slađana na početku razgovora.
Ističe da sve to isto važi i za relaciju odnosa roditelja prema detetu.
“Dete će jednog dana zaboraviti neku lekciju koju ste predavali, možda i metodu i oblik rada koji ste primenjivali, ali nikada neće zaboraviti kako se pored vas osećalo”, pojašnjava ona.

Dečiji san kao životni poziv
Ljubav prema učiteljskom pozivu rodila se još u njenom ranom detinjstvu, kada je, poput mnogih devojčica, zamišljala sebe ispred školske table, okruženu učenicima.
Posebno mesto u njenim sećanjima zauzima učiteljica Milica Radomirović, čiji su blagost, stručnost i odnos prema deci ostavili snažan trag na njeno odrastanje i kasniji profesionalni razvoj.
“Imala sam pred sobom divan primer svoje učiteljice, sa kojom sam mogla da se identifikujem. Njen izgled, način odevanja, rada, njena blagost i stručnost sigurno su umnogome doprineli da se u profesionalnom smislu izgradim u osobu kakva sam danas”, priseća se Slađana.
Upravo zato i godinama kasnije, nastoji da svojim učenicima pruži upravo ono što je i sama prepoznala kod svoje učiteljice, osećaj sigurnosti, razumevanja i poverenja.

Njena učionica je po mnogo čemu drugačija od drugih, pre svega zato što je svi doživljavaju kao prostor u kojem svako dete ima pravo na svoje mišljenje, slobodu i kreativnost.
“Nema prostora za nedisciplinu, nerad i tapkanje u mestu. Stalno je kao u košnici. Većina učenika nastavu prati prema individualnim obrazovnim planovima (IOP), zbog čega je neophodno da nastavne sadržaje, metode rada i očekivane ishode prilagodimo mogućnostima svakog deteta”, opisuje atmosferu u kojoj se svakodnevno smenjuju učenje, igra, stvaralaštvo i mali, ali značajni uspesi.
Priznaje da je takav način rada istovremeno zahtevan i inspirativan, jer podrazumeva stalno prilagođavanje, strpljenje i razumevanje različitih potreba učenika.
“Deca su zainteresovana za rad iz prostog razloga što je sve prilagođeno njihovim mogućnostima. Svako napreduje brzinom koja mu je prirodna, postiže uspehe, gradi samopouzdanje i samopoštovanje na taj način, a kada se završe časovi, njima se ne ide kući. To smatram svojim najvećim uspehom u radu”, kaže nam ova učiteljica iz Novog Pazara.
Put do uspeha za svako dete je drugačiji
U njenom pristupu obrazovanju nema univerzalnog recepta koji jednako odgovara svakom učeniku.
Veruje da svako dete ima sopstveni karakter, sposobnosti i tempo razvoja, a da je zadatak učitelja da ih prepozna i pomogne mu da dostigne svoj puni potencijal.

“Sva deca su individue za sebe i tako ih treba i doživljavati i pomoći im da zablistaju u punom sjaju. Učenici kojima je potrebna dodatna pomoć i podrška u radu dobijaju je kroz pažljivo odmeravanje sadržaja, oblika i metoda rada kako bi mogli da se ohrabre na putu sticanja znanja i steknu samopostovanje”, ističe ona.
Sa druge strane, decu koja brže napreduju priprema za takmičenja i festivale, dok učenicima sa izraženim stvaralačkim sposobnostima omogućava da svoju kreativnost razvijaju kroz umetničko-kreativne sekcije.
“Rezimiraću, svima je potrebna ljubav, sigurnost i podrška. Kada to deca osete, onda stiču poverenje u učitelja, školu i ceo obrazovni sistem, što predstavlja osnovu za dalji rast i razvoj”, naglašava Slađana.
Poseban izazov predstavlja rad u Postenju, gde je provela poslednjih 11 godina svog profesionalnog života.
Objašnjava da veliki broj učenika dolazi iz socijalno nestimulativnih sredina, zbog čega se od škole i učitelja očekuje da nadomeste različite nedostatke sa kojima se deca suočavaju tokom odrastanja, pa se od učitelja očekuje da često preuzimaju i širu ulogu u podršci razvoju dece.

“Mi nismo samo neko ko prenosi znanje, već neko ko doprinosi društvu na mnogo širem nivou. Upravo kada postignemo uspehe u radu, naše zadovoljstvo i satisfakcija su još veći, a iskrena dečja ljubav kojom nas obasipaju svakoga dana pokazatelj je da smo na dobrom putu”, ističe ona.
Na naše pitanje da li postoji neki učenik ili događaj koji će zauvek pamtiti, nije želela da izdvoji nijedno ime niti jednu situaciju.
“Zaista ne bih mogla da izdvojim nijednog učenika niti situaciju, jer se predivni događaji dešavaju na dnevnom nivou. Ponosna sam što me deca obasipaju tolikom količinom ljubavi i poštovanja i taj osećaj mi govori da ovaj poziv zaista jeste najplemenitiji na svetu”, kaže nam Slađana.
Učitelji nose teret i drugih profesija
Iako su se okolnosti u kojima deca odrastaju značajno promenile, a telefoni, društvene mreže i veštačka inteligencija postali deo njihove svakodnevice, Slađana ipak smatra da deca ostaju ista.
“Razvojne faze kroz koje prolaze i njihovo sazrevanje stvar su prirode, a ne tehnologije. Zato je na nama odraslima da ih čuvamo od svih iskušenja kojima su izloženi, da upozoravamo na posledice i stvaramo kako u porodici tako i u školi sigurnu bazu gde će znati da su bezbedni pa kakva god vremena dolazila”, poručuje naša sagovornica.

Istovremeno ukazuje i na sve složenije izazove sa kojima se učitelji susreću, među kojima navodi teškoće sa pažnjom i koncentracijom, agresivno ponašanje, autizam, poremećaje u razvoju govora i druge razvojne teškoće.
“Danas se od učitelja očekuje da bude osposobljen za rad u inkluzivnoj učionici i poseduje znanja, veštine i sposobnosti koje poseduju lekar, psiholog, pedagog, logoped, socijalni radnik i slično. Priznaćete da je to veliki teret koji jedan učitelj mora da iznese na svojim plećima”, ističe ona.
Ipak, uprkos svim teškoćama, ono najlepše u radu sa decom za nju se nije promenilo, a to su njihova ljubav, nesebičnost i iskrenost kojima svakodnevno daruju svoje učitelje.
Roditeljima je potrebna podrška, a učiteljima poverenje
Učiteljica Slađana naglašava da je saradnja sa roditeljima od presudnog značaja za obrazovanje i vaspitanje dece.
“Stičem utisak da su roditelji danas, pod teretom svakodnevnog života i uplašeni od neizvesne budućnosti, izgubili poverenje u školu kao instituciju i učitelja kao osobu koja je zadužena da brine o njihovoj deci. Na nama je da to poljuljano poverenje vratimo”, smatra ona.
Njeno iskustvo pokazuje da su roditelji spremni na saradnju kada osete da u učitelju imaju iskrenog saveznika.

“Ne postoji roditelj koji svome detetu ne želi sve najbolje u životu, a na nama je kao profesionalcima da tu saradnju iniciramo. Odgovornost roditelja je ogromna, ali smatram da smo im na ovom izazovnom putu potrebni kao pomoć i podrška kako bi se u roditeljstvu ostvarili u punom kapacitetu”, objašnjava Slađana.
Priča nam i da se iza osmeha kojim svakodnevno dočekuje učenike nalazi sasvim običan čovek, sa brigama, obavezama i problemima koje život donosi.
Kaže da ju je zato naše pitanje o umoru, razočaranjima i trenucima kada ponestane snage, iskreno nasmejalo.
“Često je mišljenje da mi u školama moramo uvek da budemo vedri, nasmejani i ljubazni. To je prosto nemoguće, jer smo i mi sasvim obični ljudi sa svojim svakodnevnim brigama i problemima”, kaže ona.

Podseća da su i učitelji roditelji, da se suočavaju sa životnim teškoćama i da ponekad ni sami ne znaju kako da ih prevaziđu.
“Naravno da postoje dani kada se javi umor, frustracija, nezadovoljstvo i razočaranje, ali je za to lek podrška kolektiva i dečja ljubav. Onda se resetujemo i nastavljamo dalje”, priča Slađana.
Najveća nagrada su dobri ljudi koje je učila
Dok smo razgovarali o njenim nekadašnjim učenicima, nije bilo moguće ne primetiti osećaj ponosa i zadovoljstva.
Prve generacije kojima je predavala danas su odrasli ljudi. Neki su ostvarili zapažene profesionalne uspehe, drugi tek započinju svoje karijere, pojedini su zasnovali porodice i dobili decu, dok se neki bave poštenim fizičkim poslovima.

Sa posebnom radošću govori o susretima sa bivšim đacima koji joj prilaze da je pozdrave i upoznaju sa svojom decom.
Kao što je učiteljica Milica ostavila neizbrisiv trag u njenom detinjstvu, tako i Slađana danas, posle dve decenije provedene u učionici, veruje da se pravi uspeh učitelja prepoznaje u ljudima u koje su njegovi učenici izrasli.
“Najvažnije u celoj priči je da su postali dobri i pošteni ljudi, a moje je zadovoljstvo što sam imala priliku da ih podučavam i učim od njih”, zaključila je učiteljica Slađana Premović.
A. Bajrović
Iz arhive Free media:




