Vremenom, nailazio sam na različite prepreke, pritiske i poteškoće, ali nikada nisam odustao. Tu sam, nakon šest godina rada u zajednici i još uvijek se borim za promjene koje iščekujemo godinama.
Mladima, posebno srednjoškolcima i slobodnim profesorima u mojoj Gimnaziji, poručio bih da nastave putem kojim smo mi koračali i da se bore za obrazovanje i pravdu onako kako smo se mi trudili proteklih godina.
Čaršija. Za neke prva pomisao bude stara Arap džamija, kaldrma, bedem i historija jednog begovskog grada, a za druge – egoizam, nadmenost i osjećaj moćnika. Gdje mi to živimo i kakve smo stvari normalizovali? Da visokodržavni funkcioneri koje mi plaćamo fokus svoje politike stavljaju na omalovažavanje protivnika s fokusom na to da, čim se buniš i nisi sa nama – onda nisi iz čaršije!
”Poklanjamo“ vam korita, trotoare, aerodrome, rudnike, puteve – samo nam ne dirajte fotelje i odgovornost koju nosimo sa njima.
Nakon lokalnih izbora 2023. godine koji su bili pokradeni, a batinaši i vatrometi postali realnost koju gledamo napolju nakon izborne noći, doživeo sam ogromno razočaranje kako u svoj grad, tako i u narod koji je dozvolio da nas vode oni koji nisu dostojni ni pomena. Znao sam da im neće proći i da će kad tad ovom narodu prekipeti i da više neće moći da zaustave pobunu koja raste sa svih strana.
Zamarala me je i tad ta stalna priča lokalnih i državnih funkcionera kako smo mi, jel’ te najmlađi grad u Srbiji i Evropi. Ja, kao omladinac koji je ostvarivao rezultate, ne samo u polju obrazovanja već i aktivizma, nisam razumeo tu parolu. Otkad smo mi to odjednom postali evropski i grad mladih?
U gradu u kojem svakodnevno gledam kako se omladina grči u jednom parku, rekreacionom centru i nedostatku igrališta, biciklističkih staza, kulturnih programa, edukacije?
Mislim da moja borba doživljava vrhunac dolaskom u srednju školu, koju upisujem regularno i sa zasluženim prosekom. Tek tada vidim da, u sistemu koji pokušava da vlada našim gradom, obrazovanje ne znači kvalitet, trud i odricanja, već novac, snalažljivost i vezu.
Umjesto da nama mladima grade svijet jednakosti i kritičkog mišljenja, često bivam meta partijskih kadrova i zanimljivih glava kojima je moj stav odudarao od normale na koju su se bili navikli. Zato, pitao sam se, šta je ovdje evropski? Naša oronula “nemačka” bolnica sa sve drskim osobljem ili policijska stanica u kojoj ne smeš ni da postaviš pitanje dok čekaš u redu jer – ćuti, čekaj i budi kao svi ostali.
Bolela me je nepravda koju svakodnevno svi gledamo i ne možemo da uradimo ništa. Možda bismo i mogli ali, većina građana ne može samostalno i neorganizovano u borbu protiv jedne mašinerije. Kod nas je najveći problem nedostatak edukacije i poznavanja prava građanina!
Stvorili su nam sliku da su ljudi koji rade u institucijama nedodirljivi, neupitni i iznad svega, a da smo mi kao građanstvo, samo prolaznici koji moraju da slušaju i prilagođavaju se volji onih kod kojih su “došli“. Nismo bili ni svjesni da su sve te zgrade i ljudi u njima, plaćeni našim novcem i oni moraju biti na usluzi nama i isključivo nama, a ne nekakvim šefovima i stranačkim licima.
Zato, kada govorim o studentskoj i opštoj pobuni mladih u Novom Pazaru, govorim o jednom kompletnom glasu, koji nije više mogao da izdrži i ostane nečujan. Govorim o mladima koji ne mogu da studiraju u svom gradu zbog pritisaka, nedostatka mogućnosti, ucjena, nameštaljki, represije i kupljenih diploma! Govorim o mladima, profesorima sa kojima i dan danas vodim borbu, kojima je umjesto diplome i proseka tražena partijska knjižica i slika! I zato, ako svi želimo da se bilo šta promjeni u ovom gradu, moramo izaći iz svog konfora i rizikovati.
Nije mi se sviđao pristup koji smo kao narod navikli da sledimo i prenosimo na svoju djecu i okolinu. Nije okej ćutati i gledati svoja posla! Nije okej gledati na nepravdu i nasilje i sjedeti na Žitnom trgu i ispijati kafu! Nije normalno razmišljati o upisu na fakultet i školovanju dok se isti univerzitet gasi i planski urušava!
Studenti i slobodni građani su poslednja nada za opstanak i budućnost Novog Pazara kao jedne omladinske, autentične i razvijene celine. Mladima, posebno građanima, svideo se novi pristup i osjećaj pripadnosti i zajedništva. Mi nismo nikada imali praksu, čak ni u jeku izbornih kampanji i lažnih obećanja, da ljudi vjeruju toliko u energiju, osmjehe i pojedince koji žele da mijenjaju.
Ljudi su se osjećali usamljeno i bez nade jer, ni najobičniji funkcioner, ne bi prošao ulicom godinama niti bi hteo da čuje sa kakvim problemima i mukama ljudi žive. Sada ti funkcioneri žive u strahu, ne od jaja kojima ih građani gađaju, već gubitaka fotelja, prijatelja i svih povlastica.
Zato, danas smo svjedoci ere preletača koji bi i da pumpaju, ali i čuvaju svoju kupljenu diplomu, koja im obezbjeđuje mjesto u školi u kojoj rade!
U ovoj borbi, mi srednjoškolci smo odigrali jednu veliku ulogu restarta sistema, kako u svojim školama, tako i na ulici. Mi smo glasno govorili o kadriranju u našoj Gimnaziji, o vezama i vezicama, obustavili smo nastavu više od mjesec dana, stavili fokus na nepravdu koja i nas pogadja i pokušali da promijenimo čitavu strukturu u jednoj od centrala vladajuće partije.
Jednostavno, danas tražim da ljudi stanu iza svojih djela, imaju kičmu i jasno se opredele – jesu li uz studente i promjene ili nisu.
Ništa od ovog ne bi bilo da nismo imali hrabrost i nadu od samog starta. Na prvoj ćutnji bilo je nas petoro građana, novinara i desetine policijskih službenika, koji su se, po mom mišljenju, takođe divili hrabrosti onih par pojedinaca da uopšte ćute javno!
I dok mnogi i dan danas biraju da prođu i žive “normalnim” životom, ja sam se opredijelio za ovaj put koji prije svega, radim iz ljubavi prema svom narodu, gradu i svim lošim i dobrim stvarima koje ga čine.
Ne mogu da oprostim niti zaboravim izdaju, Informer, rudnik na Rogozni, kovid i neodgovornost koju gledam godinama.
A kada ćemo biti slobodni onda? Možda onda kada ne budemo čekali vezu u Vladi Srbije da nam djeca ne bi ginula bez trotoara. Možda onda kada umjesto hvala za zaposlenje supruge preko veze, kažemo ne i prijavimo povredu zakona. Možda onda kada budemo otvoreno govorili o zapošljavanju u kafićima i mitu koji se daje lokalnim šerifima za zaposlenje. Tada kada svom djetetu ne budemo “šminkali“ ocjene, već ga tjerali da bude samostalan i nezavisan. Možda onda kada nam sve fo bude nenormalno i nemoralno!
Činjenica je da je nepostojanje sistema u ovom gradu odgovaralo mnogima. Sigurno takvih ima i među omladinom u ovom gradu. Nažalost, prilike su stvorile to da nam je omladina demotivisana, uplašena i često lako manipulisana.
Zato, biram da ne ćutim i motivišem ostale da urade isto! Mnogi od nas, gimnazijalaca u blokadi, su nakon protesta i iznošenja ovakvih stvari javno, izgubili Vukovu diplomu. Uvijek kažem sebi, izgubili možda Vukovu, Markovu, Rasimovu, ali svoju pošteno stekli i ponosno je nosili.
Zato izađi i bori se, na ulici uvijek ima mjesta za sve nas. Za Rogoznu, obrazovanje, mladost i promjene!
Autor teksta je Alija Madžović, maturant novopazarske Gimnazije i građanski, omladinski i ekološki aktivista, osnivač i predsjednik NVO “Menjamo Novi Pazar“.
Stavovi autora u rubrici “Slobodno o svemu” ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Free media.
