Weather Data Source: 30 days weather Novi Pazar

Izet Ljajić: Oduvek sam dokazivao da autoput treba da ide preko Pešteri

”Ponosan sam što sam učinio sve što sam mogao da putni pravci na Pešteri budu prohodni, odnosno da ne budu često u prekidu. Da se razumemo, prekida je moralo da bude, a ja sam često mojim kolegama koji su bili protiv izgradnje autoputa na tom prostoru, zbog snega i vejavice, govorio da ga ima svuda, na svim saobraćajnicama. Činjenica je da uvek može bolje i drugačije, ali se nažalost struka nije mnogo pitala, političari su odlučivali kuda će put da prođe. I danas je to tako, možda još gore nego tada, što ne vodi dobrom”, rekao je u intervjuu za portal Free media građevinski inženjer Izet Ljajić.

Dugogodišnji deo svog životnog i radnog veka posvetio je putevima, jer je to sam sa ljubavlju odabrao. Ovaj vrsni građevinski inženjer zamenio je rodnu Dugu Poljanu još u srednjoškolskim danima Kosovskom Mitrovicom, gde je završio Tehničku školu. Diplomirao je na Građevinskom fakultetu u Sarajevu. U Preduzeće za puteve „Novi Pazar put“ dolazi 1971. godine.

Free media: Iako ste u penziji već 10 godina Vaše ime se i dalje veže za razvoj putne infrastrukture ne samo u Novom Pazaru, nego i u okolnim gradovima. Kako Vama danas sa ove distance izgleda sve što se radili?

Ljajić: I posle odlaska u penziju sam na određeni način bio aktivan preko Društva za puteve i Inženjerske akademije, gde sam predlagao određene ideje, koje su se usvojile. Ovde, na ovom prostoru sam bio manje aktivan, ali to je bilo kako je bilo. Moj radni angažman obuhvata dug vremenski period, od kojeg bih mogao da ispričam baš dugu priču, ali ću pokušati bar nešto od toga da izdvojim. Imao sam 38 godina kada sam u novembru 1981. godine postavljen za direktora Preduzeća za puteve Novi Pazar. Nisam bio politički aktivan, tako da u tom delu nisam imao nikakvu poleđinu, a sećam se da su tada govorili: postavili su nekog mladog dečka za direktora, sada će nam putevi biti neprohodni. Desilo se da su odmah nakon mesec dana od mojeg imenovanja putevi bili neočišćeni, međutim tada smo preduzeli određene stvari, ljudi su shvatili da mora da se radi i da nema bežanja. Stanje je počelo da se popravlja i to je bio važan momenat na početku moje direktorske karijere. Ja sam inače uvek voleo puteve, tako da sam tada sebi dao zadatak da obiđem sva preduzeća za puteve u Srbiji, da sa kolegama razgovaram o izazovima sa kojima se oni susreću i kako ih rešavaju. Kada sam na kraju sve to sumirao i uporedio sa našim putevima, shvatio sam da smo mi među najgorima sa putnom mrežom. Onda sam tražio sredstva, pratio republičke godišnje planove, davao primedbe. Stanje je počelo pomalo da se popravlja, a sve u svemu bilo je izuzetno teško.

Ispraćaj u penziju Izeta Ljajića (2014. godina)

Free media: Proveli ste 32 godine na čelu preduzeća Novi Pazar-put, tokom tog perioda bilo je teških, ali i dobrih trenutaka. Čega se Vi prvo setite? Na šta ste najponosniji?

Ljajić: Rođen sam u Dugoj Poljani, gde bi sticajem okolnosti zimi put do Sjenice bio neprohodan po tri meseca, a do Karajukića bunara po nekoliko meseci. To mi je još kao dečaku zapalo za oko, a kasnije, kada sam došao na funkciju potrudio sam se da taj problem rešim. Ponosan sam što sam učinio sve što sam mogao da ti putni pravci budu prohodni, odnosno da ne budu često u prekidu. Da se razumemo, prekida je moralo da bude, a ja sam često mojim kolegama koji su bili protiv izgradnje autoputa na tom prostoru, zbog snega i vejavice, govorio da ga ima svuda, na svim saobraćajnicama. Sticajem okolnosti 1977. godine sam radio u Ukrasu, gde smo sarađivali sa brojnim ljudima u Beogradu, Zagrebu i Prištini, a ta poznanstva su mi kasnije mnogo pomogla da obezbedimo neke poslove. Krenulo je sa izgradnjom puta prema Kosovskoj Mitrovici, a onda je sve nastavilo svojim tokom. Pitate me na šta sam najponosniji, pa ima tu mnogo toga. Ponosan sam što smo mehanizaciju dimenzionisali i nabavljali po potrebi, onu koja nam je bila najpotrebnija, a mi tih tehničkih sredstava nismo imali. Ponosan sam na objekte koje smo pravili, to su punktovi za smeštaj radnika i za njihovu ishranu, jer smo tako stvorili uslove života i rada zaposlenih. Uspešno smo uradili sve poslove posle zemljotresa na prostoru Kopaonika, to je bilo 1986. i 1987. godine. Kada je trebalo radili smo i 24 sata i to je bio zamajac Preduzeća za puteve, jer smo tako počeli da gradimo ime. Tu je bio i put Raška-Novi Pazar, dakle sve to nam je dalo garancije da smo dobro i kvalitetno preduzeće. Pešterska visoravan i Golija raspolažu kvalitetnim prostorom gde ima mnogo zdrave hrane, mogućnosti za razvojem fantastičnog turizma. Ponosan sam što smo 2011. godine organizovali u Sjenici dvodnevni simpozijum, gde je učestvovalo preko 200 profesora, inženjera, tehničara, poljoprivrednika i ljudi ostalih branši koji su govorili o benefitima Pešterske visoravni. Tada je na osnovu njihovih izlaganja urađena i knjiga.

Free media: Da li se danas preispitujete šta ste mogli bolje ili drugačije?

Ljajić: Iskreno, ne baš mnogo, jer smo uložili dosta truda i rada da napravimo nešto, koliko je moglo bolje. Ponosan sam što smo mi svojim radom i zalaganjem prestigli Preduzeće za puteve u Beogradu u poslovima i obavezama koje su imali. Kada sam ih na početku obišao moj cilj je bio da im se približimo koliko možemo, a ni sanjao nisam da ćemo biti bolji od njih. Činjenica je da uvek može bolje i drugačije, ali se nažalost struka nije mnogo pitala, političari su odlučivali kuda će put da prođe. I danas je to tako, možda još gore nego tada, što ne vodi dobrom. Kada smo pre oko 30 godina obilazili puteve u Nemačkoj, bili smo u njihovom centru planiranja putne mreže, gde su nam rekli da kod njih, kada se pravi neki put, od ideje do realizacije prođe 10 godina. Prvih sedam godina su pripremni radovi, rešavanje imovinsko-pravnih odnosa, dobijanje svih dozvola, a da sama izgradnja puta traje tri godine. Kada se kod nas to bude desilo, a ja ne znam kada će se to desiti, to će biti blagodat. Bez planiranja i obuhvatanja svih problema nema adekvatnog i kvalitetnog napredka u kvalitetu i realizaciji izvođenja radova.

Free media: Napisali ste i objavili brojne radove i publikacije o uslovima i potrebama održavanja puteva na Pešterskoj visoravni i Goliji. Šta je tu bio neki Vaš glavni zaključak, odnosno savet?

Ljajić: Voleo sam da nam razni ljudi dolaze u posetu, da vide kako izgleda prostor gde nema puteva. Tokom tih poseta oni razgovarali i sa rahmetli Ejupom Mušovićem, koji je znao da im na interesantan način predstavi sve to. On mi je jednom prilikom rekao da možeš biti pametan i bogat, ali ukoliko nemaš ništa napisano onda nemaš ništa urađeno. Mi tehničari nismo skloni pisanju, ali mi je ta Ejupova rečenica dala ideju da napišem nešto od toga što smo uradili. Međutim, video sam da to ima veliki benefit. Mi smo organizovali seminare koji su trajali po nedelju dana, sa pisanom dokumentacijom koja se pripremala, a od kojih su nastale knjige sa po 200-300 strana. Seminare su vodili vodeći eksperti iz struke, ali smo mi uzimali i majstore, vozače, tesare koji su imali obavezu da napišu i iznesu nešto. Ponosan sam što smo takvim radom učinili da se naši mašinisti, kojih nije bilo dovoljno ovde, školuju. Monografija koju smo uradili 2004. godine je jedinstvena u Srbiji, jer govori o nama i o drugim preduzećima. Moj savet oko održavanja puteva na Pešteri i Goliji je mnogo prost. Kada su vremenske neprilike onda se prekidaju radovi na putu. Znači, treba da se prekine i kompletno obustavi saobraćaj na tom prostoru, ali to treba raditi u komunikaciji sa društveno-političkom zajednicom i policijom. Naši podaci su govorili da ti kritični dani na Pešterskoj visoravni, Goliji ili Kopaoniku budu četiri do pet puta godišnje. Tada su te teške vejavice i tada nema rada, a to ne može da traje više od 24 sata, a posle toga se normalno radi i čiste putevi.

Free media: Jedna od najznačajnijih tačaka u istoriji preduzeća je dobijanje posla na izgradnji magistralnog puta M-22 Raška – Novi Pazar, u dužini od 21 km. Izgradnja je počela 1977. godine, a put pušten u saobraćaj 1981. godine.

Ljajić: Ja sam u to vreme bio šef gradilišta. Do tada Preduzeće za puteve Novi Pazar nije bilo toliko poznato, bilo je na neki način zakržljalo. Velike zasluge imaju pokojni Slavo Rašković i Nikola Radosavljević, koji su dali ljudima iz Novog Pazara da prave to preduzeće, bez mehanizacije. Oni su poznavali direktora Adema Karaahmetovića, kojem su mnogo verovali. Svi smo u to vreme bili mladi i trudili smo se da posao uradimo što bolje, što kvalitetnije. Zahvaljujući tom putnom pravcu, Preduzeće za puteve dobija prave dimenzije dobrog i kvalitetnog preduzeća.

Free media: Borili ste se na različite načine za razvoj putne infrastrukture u ovom kraju. Sećam ste da ste jednom prilikom poslali otvoreno pismo tadašnjem ministru za infrastrukturu Milutinu Mrkonjiću u kojem ste tvrdili da u Srbiji da nema teže situacije od puteva koji vode od Novog Pazara do Tutina i Sjenice, kao i da oni predstavljaju kičmu razvoja ovog prostora.

Ljajić: To je tačno da su putevi takvi kako ste rekli. Sa ministrom Mrkonjićem sam bio kolega, građevinac, on je bio vrlo radan čovek. Mi smo posle NATO bombardovanja radili brojne sanacije puteva uspešno i kvalitetno, a ja sam često išao kod njega i govorio mu da je stanje na ovom prostoru loše, da se slabo radi, o čemu sam ga blagovremeno obaveštavao. Faktički da se ništa ne radi, jer evo i dan danas put Novi Pazar – Sjenica nije kompletno završen, a to je trebalo davno da se uradi. On je stvarno poštovao mene i preduzećeje i tada smo dobijali određene poslove. I on je često znao da kaže da se struka ne poštuje i ne ceni, a da to nije dobro. Kao i danas što se neke stvari rade. Da se razumemo, ljudi misle samo je medicina teška, nije to tako, nije lako završiti i građevinski fakultet. Videli ste šta se desilo tokom zemljotresa u Turskoj, kako zgrade padaju kao kule od karata, jer nisu napravljene kako treba. Isto je i sa putevima, ako ih dobro ne napravite onda oni propadaju.

Free media: Preduzeće je kasnije privatizovano, da li pratite danas njihov razvoj i rad. Šta im zamerate, odnosno šta mislite da dobro rade?

Ljajić: Nije svejedno da se čovek posle toliko godina rastane sa firmom, ali sam morao da shvatim da je život nešto što mora da teče. Tada sam sebi rekao da ako me neko nešto pita ja ću odgovarati, a ako ne pita neću davati savete. Nisu me mnogo pitali, a ja sam za razliku od njih uvek pitao za savete starije kolege, od kojih nisam nikada mogao da imam štete. Od pokojnog inženjera Milenka Ivovića sam recimo mnogo naučio. On me je naučio da su najveći neprijatelji puteva vremenske neprilike i voda. Prošlo je 20 godina od prvog procesa privatizacije, na koji sam imao uticaj i smatrao to velikim uspehom. Nakog toga promenila su se još dva vlasnika, a na te procese već nisam imao uticaja. Ovi poslednji vlasnici tog preduzeća su stvarno odradili dosta, a imali su i moć da dobiiju poslove. Na čelu tog preduzeća danas je Aleksandar Grbović, jedan veoma operativan čovek. Ne treba zamerati ništa ljudima, jer je to najlakše. Neke stvari ja možda ne bih radio kao što oni rade, ali to je sasvim normalno.

Free media: Pre 10 godina ste postali član Inženjerske akademije Srbije, upravo zahvaljujući izuzetnom iskustvu, doprinosu, inovacijama i rezultatima rada u izgradnji puteva u ovom delu zemlje. Da li ste još uvek aktivan član ove akademije?

Ljajić: Predsednik te Inženjerske akademije bio je pokojni profesor Ljubiša Kuzović, koji je pisao o varijantama izgradnje autoputa od Beograda do Crne Gore. Postojale su četiri varijante izgradnje to puta, a svako se borio da njegova prođe. Po meni je najpovoljnija bila preko Pešterske visoravni, odnosno Duge Pojanje i ja sam na određeni način pomogao i predložio šta i kako može da se odradi. Zapravo, ja sam na neki način oduvek dokazivao da autoput treba da ide preko Pešteri. Mnogi su bili protiv toga, zbog vremenskih neprilika. Govorio sam da je avio saobraćaj u celom svetu povremeno u prekidu zbog vremenskih neprilika i da niko ne pravi problem zbog tog zastoja od dan ili dva. Ista stvar je i sa železničkim i morskim saobraćajem. Dakle, to što će povremeno biti neprohodan nije razlog da ne damo pravo da taj put bude izgrađen preko Pešteri. Čak sam pre sedam-osam godina insistirao da se održi preko Društva za puteve u Beogradu, gde sam bio u Izvršnom odboru, okrugli sto o izgradnji autoputa preko Pešterske visoravni. Mnogi su me tada popreko gledali, ali sam znao o čemu pričam, jer sam nekada provodio vreme na buldožeru, kada bi bili neprohodni putevi po 24 sata na Kopaoniku, pa i na Pešteri. To kada čovek doživi onda sasvim drugačije gleda na sve. Te moje diskusije su imale efekta, te verujem da sam bar malo doprineo da ta varijanta autoputa prođe baš preko Pešterske visoravni.

Free media: A šta Novom Pazaru nedostaje, šta je to što bi ovde trebalo konkretno uraditi?

Ljajić: Znate kako, dok nije urađen autoput, pre nekih 10-15 godina, tranzitni seobraćaj do mora se odvijao dosta živo kroz Novi Pazar. Međutim, ovo je i danas jedini grad u Srbiji koji nema obilaznicu. Davno sam se još zalagao za to, pisao Beogradu i ovde svim lokalnim nadležnim službama. Oni su to uvažavali, ali taj posao nije urađen. Da je tada napravljena obilaznica od Dojevića do Silosa ona bi imala efekta. Danas su prepreka toj obilaznici, koju ja više ne zovem obilaznica već rubna saobraćajnica, dve kuće koje treba da se dislociraju. To je ostalo nerešeno, do Silosa ne može da se uključi, već morate da idete gornjim rubom grada. Danas ta obilaznica više nema smisla, treba govoriti o nekoj drugoj. Verujem da u Srbiji ima mnogo ljudi koji znaju da rade te poslove, a koje treba uključiti u rešavanje ovog problema. Mislim da će to, posle Beograda, biti najteža obilaznica za izgradnju u Srbiji. Ako se to i dalje bude odugovlačilo, pod izgovorom da se nema para, onda će grad polako umirati. Niko neće da prolazi gradom koji nema obilaznicu i dobre puteve. Zamislite još i ovo, od Horgoša do granice sa Crnom Gorom vi nemate nijedno mesto koje nema treću traku, osim kod nas u Novom Pazaru. Svugde je bilo imovinsko-pravnih problema, ali je to moralo da bude rešeno. I drugo, treba Novi Pazar da se poveže sa tim budućim autoputem koji će ići preko Pešteri. Ja ponešto znam o putevima, nešto sam naučio za sve ove godine, niko me nije pitao za savet. Odabrali su varijantu koja će biti samo bacanje para. Ministarstvo saobraćaja treba da održi jedno savetovanje na ovu temu, ukoliko zaista želi da pomogne ovom gradu.

Free media: Šta je Vaš savet mladim ljudima?

Ljajić: Da bi neko postao dobar inženjer mora da radi, da poštuje svoj posao.Nažalost, nisam siguran koliko su danas mladi motivisani da se bave ovim nimalo lakim poslom. Savetovao bih im, ukoliko hoće ovim poslom da se bave, da nauče zanat, da sve poteškoće na koje naiđu prihvate kao takve, jer će im se sve to jednog dana vratiti na dobro.

A.Bajrović

Foto: Free media, Preduzeće za puteve „Novi Pazar put“

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on email

Najnovije vesti