Utorak i nedjelja i danas su pijačni dani u Novom Pazaru. Tada je oko tezgi življe nego ostalim danima, baš kao što je bilo i decenijama ranije, kada se od ranog jutra na pijaci okupljao svijet iz grada, okolnih sela i sa Pešteri.
Dok se ostatak grada tek budi, pijaca već živi. Trgovci raspoređuju robu, slažu gajbe i dočekuju prve mušterije, a između tezgi miješaju se mirisi svježeg voća i povrća, sira, kajmaka i drugih domaćih proizvoda. Nane donose ispletene pape, vunene čarape za zimu i poneki pulover.
Mnogo toga se promijenilo, jer više nije uobičajeno da na pijacu sa sela stiže ono što je tog jutra ubrano, napravljeno ili spremljeno za prodaju. Tokom devedesetih godina slika pijace dodatno se mijenjala, a među trgovcima i kupcima bilo je ljudi iz različitih krajeva Srbije.
Ipak, jedno je ostalo gotovo isto. U prolazima između tezgi ljudi se i danas mimoilaze, zastaju, pozdravljaju i raspituju za zdravlje ukućana. Jer, na pijacu se u Pazaru nikada nije išlo samo po namirnice. Išlo se, a ide se i danas, da se sretne poznato lice, razmijeni poneka riječ i čuje ono nezaobilazno: “šta ima novo?”.
Novopazarsku pijacu činili su, i još uvijek čine, upravo ljudi, njihove priče i uspomene koje su generacije Pazaraca ponijele sa ovog mjesta.
Stariji Pazarci sa sjetom se prisjećaju vremena kada je izbor bio skromniji i kada nije bilo toliko uvozne robe. Ali se, kažu, dobro znalo ko šta prodaje, kod koga se kupuje dobar sir i iz čije je bašče stigla paprika.
Kupovalo se često kod istih ljudi godinama. Prodavci su poznavali svoje mušterije, znali šta traže, a nerijetko i koliko im je potrebno. Upravo iz takvih susreta stvaralo se povjerenje koje je pijaci davalo karakter mnogo širi od običnog mjesta trgovine.
Danas se na tezgama može pronaći gotovo sve. Promijenili su se proizvodi, cijene, kupovne navike i broj mušterija, ali su razgovor preko tezge, poneko cjenkanje i poznata lica još uvijek dio pijačne svakodnevice.
Novopazarka Mica Miljković kaže za naš portal da se pijaca mnogo promijenila od vremena kada je prvi put izložila svoju robu.
“Tezgu držim 15 godina, možda čak i više. Najbolje se prodaje sezonsko voće i povrće. Pijaca nekada i danas potpuno su različite”, kaže ona.
Još duže promjene posmatra trgovac Avdo Kujević, koji tezgu na novopazarskoj pijaci ima 33 godine.
Kaže nam da su se za više od tri decenije mijenjali i roba i kupci, ali ono što najviše primjećuje jeste da je prodaja danas znatno slabija nego ranije.
Ipak, pijaca je opstala. Novi Pazar je vijekovima rastao uz trgovinu i trgovački duh svojih ljudi. Zbog toga su pijaca, cjenkanje, graja, susreti i smijeh mnogo više od svakodnevne kupovine, oni su dio identiteta grada i sjećanja njegovih stanovnika.
A kada se pred kraj dana tezge polako isprazne, gajbe slože, a graja utihne, život pijace zapravo se ne završava. Ono što je tog jutra kupljeno završava na porodičnim trpezama, a sa kesama i cegerima kući se odnose i susreti, razgovori i poneka vijest, jer se sa pijace rijetko vraća samo sa onim po šta se krenulo.
N. Murić Muminović
