Takođe, ona se već duže vrijeme, kroz kulturne manifestacije i izložbe, zalaže se za pravdu na Bliskom istoku i za zaustavljanje patnje naroda u Gazi, a poseban segment njenih interesovanja vezuje se za rad na afirmaciji bošnjačke kulture kroz institucije.
Neutralnost je vid saučesništva
Komentarišući studentsku borbu ona za portal Free media objašnjava kako osjeća potrebu i dužnost da stoji uz one koji su, u vremenu oportunizma i indiferencije, izabrali čestitost.
Iz ugla nekog ko je oblikovao estetsku svijest mladih generacija ona podsjeća i na ono što studenti donose zajednici i vraćaju svojim učiteljima.
“Oni su generacije koje smo mi, u strahu odgajani, učili slobodi i kritičkom mišljenju i danas nas podsjećaju na ono što smo možda zaboravili. Njihova snaga, hrabrost, odlučnost, ali i plemenita staloženost, oslikavaju budućnost koja dolazi. Budućnost u kojoj se nećemo više bojati, u kojoj će sloboda biti stvarnost. Gledajući njih, vjerujem da se mijenja ne samo politička stvarnost, već i kolektivna i lična svijest”, kaže Emina.
Prema njenom mišljenju, niko nema opravdanja za neutralnost, te da se svi trebaju zapitati gdje je granica između posmatranja i djelovanja, suzdržanosti i odgovornosti, u trenutku kada se u društvu otvara prostor za istinu i obnovu.
“Opravdavala sam nečiju šutnju strahom, da im pozicija ne dozvoljava da govore, da ne znaju kako. Danas u to više ne vjerujem. U vremenu kad se lomovi društva ne dešavaju samo u institucijama, već i u savjesti, šutnja postaje oblik saučesništva. Ovo nije pitanje političkog opredjeljenja, već etičkog stava”, kaže ona.
Objašnjava da je došlo pravo vrijeme u kom je svako dužan da se izjasni.
“Kao prosvjetna radnica, umjetnica, Bošnjakinja iz Sandžaka, majka studenta, sudionik rađanja Nove Srbije 12. aprila u Novom Pazaru, kad je on bio svijet, duboko osjećam da je ovo trenutak u kom se pokazuje ko smo i gdje stojimo”, ističe Emina.
Umjetnost kao otpor i svjedočanstvo
Za nju likovno stvaralaštvo predstavlja prostor unutrašnje slobode, ali i odgovornosti prema vremenu i svijetu u kojem živimo.
Poruke koje šalje često upozoravaju javnost, ponekad i čitav svijet da nemarom gubimo vrijedne stvari, nekada i duhovno bogatstvo.
“Moj slikarski rad često se oslanja na teme pamćenja, gubitka, identiteta i tragova prošlosti, koje oblikujem kroz simbole, teksture i kolorit, gdje se susreću ekspresionistički krik naglog gesta i metafizička tišina i kontemplacija. Teme Palestine i Sandžaka za mene su egzistencijalne. One nose identitet i svetost prostora, nosim ih i kada ne slikam, zato umjetnost za mene nije ukras, već otpor i svjedočanstvo“, priča ona za naš portal.
Objašnjava da pokušava stvoriti djela koja ne nude utjehu, već izazivaju pitanja, bude savjest i pozivaju na pamćenje.
“Jedan od meni najznačajnijih segmenata vlastitog umjetničkog opusa jeste ciklus slika pod nazivom ‘Ruine Palestine’, nastao kao odgovor na višedecenijsko stradanje Palestinaca u Gazi, posebno posle masakra 14. maja 2018. godine. Palestina je za mene vječni simbol otpora i patnje, razoreni prostor u kojem djetinjstvo umire“, ističe Emina.
U okviru njenog drugog ciklusa pod nazivom “Tragovi“, koji se odnosi na kulturno naslijeđe Bošnjaka u Sandžaku, ističe se slika koja prikazuje Smailbegovića han u plamenu – motiv koji nosi snažnu simboliku kulturne, arhitektonske i identitetske erozije.
“Han, kao arhetipski prostor okupljanja, putovanja i susreta, na slici je prikazan u trenutku destrukcije, gori u nijansama crvene i tamnoljubičaste, dok okolni prostor pulsira prazninom i tišinom. Ovim djelom pokušavam da zabilježim ne samo fizički nestanak, već i emocionalnu traumu kolektivnog gubitka“, kaže ona.
Kultura nije luksuz, već osnovna potreba naroda
Jedna od Emininih plemenitih misija je angažman na polju afirmacije bošnjačke kulture. Ona je nastavnica, kulturna je radnica, slikarka, autorica udžbenika, a sa pozicije predsjednice Odbora za kulturu pri Bošnjačkom nacionalnom vijeću ima priliku da institucionalno djeluje kao dio jednog, kako kaže, “fenomenalnog tima“.
“S ponosom ističem međunarodnu likovnu koloniju, koja je prerasla u prepoznatljiv kulturni događaj, koji okuplja umjetnike iz regiona i šire, koji dolaze u Sandžak da stvore djela nadahnuta prostorom, ljudima i naslijeđem. Sjenica postaje prostor susreta, gdje se boje, ideje i pogledi spajaju u novim dimenzijama, afirmišući umjetnost kao ključni prostor dijaloga, slobode izraza i identitetskog prepoznavanja koje nadilazi granice“, kaže ona.
Ističe da rad u školi predstavlja temelj njenog profesionalnog razvoja.
“Kao nastavnica likovne kulture, svakodnevno nastojim kod učenika razviti osjećaj za estetiku, vizuelnu pismenost i izražavanje kroz sliku. Kroz podučavanje, ne prenosim samo tehničke vještine, već i kulturne vrijednosti, etiku i poštovanje prema naslijeđu”, priča nam ova svestrana umjetnica.
Objašnjava da se trudila da doprinese boljoj dostupnosti savremenih i kulturološki relevantnih nastavnih materijala.
“Posebnu pažnju sam posvetila savremenim sandžačkim umjetnicima, jer je važno da vide da se umjetnost ne dešava samo negdje drugdje, u drugim jezicima i metropolama, već i ovdje, među njima, u njihovoj boji i teksturi svakodnevnice. Tim udžbenicima ne prenosimo samo znanje već priznajemo vrijednost vlastite kulture”, kaže Ganić.
Za nju, kako kaže, profesionalni razvoj je trajni proces u kojem se neprestano prožimaju obrazovanje, umjetnost i društveni angažman.
“Uloga nastavnice, slikarke i kulturne radnice u mom životu nije statična, to su uloge koje se smjenjuju, dopunjuju i podržavaju. Kroz sve njih nastojim prenijeti poruku da kultura i umjetnost nisu luksuz, već osnovna potreba svakog naroda, prostor u kojem pronalazimo vlastiti identitet, izražavamo otpor i sanjamo budućnost“, zaključuje ona.
A. Šaljić
Foto: Free media, Ustupljene fotografije Emina Ganić
