Rad dugogodišnje novinarke Radio Novog Pazara i dopisnice brojnih pisanih medija, Slavke Bakračević, nikoga nije ostavljao ravnodušnim kako u prošlosti tako i danas. Njena novinarska karijera počela je davne 1981. godine, kada ju je put u potrazi za poslom odveo u Radio Novi Pazar u kom je i provela svoj radni vijek. Rođena je u novopazarskom selu Tušimlja, gdje je i završila četiri razreda, a od petog do osmog pohađala je školu u Deževi kao, kako se prisjeća, tipični đak pješak (Od Tušimlje do škole u Deževi ima oko sedam kilometara). Nakon završetka Pravnog fakulteta u Kragujevcu vratila se u svoj grad i u potrazi za poslom došla u lokalnu radio-stanicu. Radila je i u listu Bratstvo, Radio Beogradu, Regionalnoj radio-televiziji Novi Pazar, Blicu, Novinskoj agenciji Beta, skoro četiri decenije je honorarna dopisnica Politike, gdje i sada povremeno piše u Politikinom svetu…
Free media: Koji su najdraži momenti u Vašoj novinarskoj karijeri?
Bakračević: Najradije se sjećam sopstvenog oduševljenja kada je moj prvi tekst u listu “Bratstvo”, koji je izdavala redakcija Radio Novog Pazara, izašao na naslovnoj strani novina, kao glavni. Ej, prvi tekst, pa na naslovnici! Bili su to prvi rezultati upravo završenog popisa stanovništva u Novom Pazaru što je odredilo mjesto tekstu, a ne moje, tada isuviše skromno novinarsko umjeće. Slično sam se osjećala kada mi je, neku godinu kasnije, izašao prvi tekst u Politici. Skraćen, doduše, ali sa mojim potpisom. Politika je tada bila, nadam se da je i sada, pojam ozbiljnog i pravog novinarstva. A moj tekst u takvoj novini!
Free media: Koji su Vaši lični principi kada je novinarski rad u pitanju?
Bakračević: Uvijek mi je bilo bitno da se ispod teksta u novinama ili radio priloga potpišem, što je značilo da stojim iza napisanog, sa ubjeđenjem da sam rekla ili napisala istinu, ili sam makar bila ubjeđena da je istina baš takva. Uvijek sam rezervisana prema tekstovima iza kojih navodno stoji redakcija nekog glasila ili neki izmišljeni inicijali. Nastojala sam da nikada nešto svjesno ne prećutim, kako se nekom ne bih zamjerila ili da o nekome nešto napišem kako bih mu napakostila. Novinarstvo ne smije biti sredstvo za lične obračune. Naravno, trudila sam se da u radu poštujem osnovna pravila novinarstva, od onog da čujem obje ili više strana o nečemu do navođenja izvora informacija, iako je to nerijetko bilo teško, jer sam, vjerujem kao i mnogi novinari, dobijala sugestije tipa „napiši, ovo ti je tačno, ali mene ne pominji“.

Free media: Svjedok ste različitih političkih sistema i perioda u kojima ste radili kao novinarka. Po čemu se položaj novinara razlikovao osamdesetih, devedestih i sada u Novom Pazaru? U kojem periodu su rad, pisanje i druženje bili najbolji?
Bakračević: Počeću od ovog posljednjeg, od druženja. Mali kolektiv Radio Novog Pazara, sa dvadesetak i nešto zaposlenih, upućivao nas je jedne na druge, pa je i druženje tada, osamdesetih i devedesetih godina, bilo najbolje. Mnoga tada stvorena prijateljstva traju i danas, mada nas je, nažalost, sve manje. I danas među najbolje prijatelje ubrajam Binasu Škrijelj, Mirka Popovca, Mira Nićiforovića, Slađanu Novosel, Biljanu Dumić, Lidiju Destanović, Ljiljanu Raković, Ramiza Etemovića… Sjećam se, negdje u prvoj polovini devedesetih godina, na vlasti je bio SPS, ali uzdrmana rastom popularnosti opozicije, a mi iz Radija radimo intervjue sa Šešeljem, Vukom Draškovićem, Đindjićem, čelnicima SDA…Ljutili se političari na nas, tražili od naših direktora da nas ukrote, ali, opstali smo makar za izvjesno vrijeme.
Free media: Zašto su za jednog novinara bitni ambijent, radno okruženje, saradnici i kolektiv?
Bakračević: Vrlo je bitno u kakvoj atmosferi novinar radi, sa kim radi i za koga radi. U nezdravoj sredini, gdje se kolege popreko gledaju iz bilo kog razloga ili čak ne govore, gdje vas šefovi čekaju kao u zasjedi da napravite grešku kako bi vam držali lekciju o neodgovornosti ili vas kaznili, tu nema kvalitetnog rada. Ipak, svaka rastrzanost na kraju završi u samom novinarskom tekstu. Ne može novinar sa pola mozga da misli šta će da napiše, a drugom polovinom mozga da se, makar i u mislima, svađa sa kolegom ili šefom ili da brine kada će neredovna plata, a u novinarstvu su uglavnom takve, ili da razmišlja o tome kako da deci kupi patike… Tragovi te rastrzanosti vide se na kraju na papiru. Zato sam znala da tekstove koji nisu bili “danas za danas”, nego može i “danas za sutra”, radim kod kuće. Dešavalo se da sam u dilemi kako se nešto piše, velikim ili malim slovom, sastavljeno ili rastavljeno, da li je nešto pravilno, tu je bio kolega Mirko Popovac, profesor srpskog jezika, inače lektor i novinar. Ili vam zatreba podatak na kojoj je funkciji trenutno neki pojedinac , kako se neko zove, kad se nešto desilo, uvek u redakciji ima neko ko to zna.

Free media: Koji režimi su bili najteži za novinare?
Bakračević: Najgore je bilo krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih. Godine 1997. Radio Novi Pazar postaje poslovna jedinica RTS-a, a političku komandu, ne samo u Radiju, nego i u čitavom gradu, a čini mi se i u državi, preuzima Jugoslovenska levica (JUL). Kontrola skoro pa apsolutna. Po zahtjevu JUL-a, a uz brojna izvinjenja urednika, meni zabranjuju pisanje za Politiku, čiji sam honorarni dopisnik do tada bila već dvadesetak godina. Ta zabrana je trajala sve do petooktobarskih promjena. Na Radiju se jedan broj novinara sklanja sa oblasti i tema naročito vezanih za politiku. Opoziciji se zatvaraju vrata. Posle NATO bombardovanja i izbora, lokalnu vlast u Novom Pazaru osvaja SDA Sandžaka. Ta stranka Radio-televiziju Novi Pazar smatra svojim plenom. Iz svojih redova dovodi urednike i novinare, od kojih su mnogi jedine zasluge i novinarska znanja sticali na stranačkim mitinzima. Mirko Popovac i ja, kao ostaci bivšeg režima, morali smo da dolazimo na posao, da sjedimo u redakciji, a da ništa ne radimo. Odlazak iz redakcije smatrao se prekršajem i novčano je kažnjavan.
Free media: Je li bilo onih koji su osporavali vaš rad i zašto?
Bakračević: Osporavanja je bilo i sa tim se skoro svaki novinar susreće. Mene su najviše osporavali zbog pisanja o političkim prilikama devedesetih godina, a koje su ovdje imale i nacionalni predznak, ono kada smo naglo postali “veliki Srbi i veliki muslimani”. Proglašavana sam za srpskog nacionalistu, čak za četnika… Bilo je na momente neobjašnjivo- kad sa nekog skupa SDA (tada je to bila jedina i najveća bošnjačka stranka) ili u saopštenju žestoko udari po srpskim vladajućim strankama ili organima Srbije, a Radio Novi Pazar to prenese, sve je u redu. Kada ja to napišem u novinama, onda je to kritika i ja sam nacionalista. Valjda su te oštre kritike na račun Srbije i republičkih vlasti bile namenjene lokalnim biračima, da se čuju do Šestova, ali da se to ne javi Beogradu, a ja sam te lokalne stranačke čelnike prijavljivala. Ipak, priznajem, i novinari nisu imuni na nacionalna osećanja. I ja sam ponekad imala osećaj da moj grad i moj Sandžak neko hoće da odvoji od moje Srbije.
Free media: Pratite medije na lokalu. Koje su to prepreke i teškoće sa kojima se suočava novinarstvo u Novom Pazaru danas? Jesu li to isti problemi od prije 20 godina. Kakva je aktuelna medijska scena u ovom gradu iz vašeg ugla?
Bakračević: Nije se mnogo toga promijenilo. Dok su Radio Novi Pazar i list Bratstvo bili jedina glasila, sva pažnja, kritika i pritisci bili su usmjereni na njih. Sada je mnogo više glasila, više je i onih koji ih kontrolišu, svi imaju svog “subašu”, ali je princip isti. Vi sada imate situaciju da svaka od tri najveće stranke ima svoje glasilo, dovoljno je da pročitate samo tri glavna naslova i odmah shvatite čiji su. Rijetki su oni koji uspjevaju da ne budu prepoznati na prvo čitanje ili da odoljevaju težnjama da ih neko stavi pod svoju šapu. U takvoj situaciji ambiciozan i pametan mladi čovjek ne vidi sebe u takvom mediju, čiji je zadatak da hvali i štiti lokalne partijske vođe. Na to pristaju samo prosječni. Zato imamo situaciju da se umjesto zrelih sučeljavanja i rasprava političara, međusobno dopisuju i demantuju mediji. A uz to besparica i male plate su, čini mi se, najmanji zajednički činilac svih medija.
Free media: Zašto jedan mlad čovjek danas treba da se bavi novinarstvom, a zašto možda i ne bi trebao?
Bakračević: Novinarstvo je lijep posao, koji ima niz lijepih strana. Čovjek ima utisak da je učesnik neke značajne misije. Kao retko koji drugi posao novinarstvo toliko širi vidike, čovjek nije učauren u uske okvire svoje profesije, već je univerzalna sveznalica, o svačemu ponešto zna ili makar zna koga da pita, ali je i univerzalna neznalica, pošto ni o čemu ne zna sve, jer profesionalci znaju više. Sa druge strane novinarstvo je posao koji prate brojni stresovi, koji prosto “jedu” čovjeka uz stalno preispitivanje da nešto nije pogrešno uradio. Novinari ne rade od sedam do tri, oni moraju uvijek da su na oprezu da im nešto ne promakne i zato ovaj posao ne ostavlja mnogo vremena i prostora za privatni život. Jer ako profesor na času napravi grešku, to će znati jedan učenik ili jedan razred, u najgorem slučaju samo jedna škola. Lekarske greške oštetiće jednog pacijenta i teško se dokazuju, greške u proizvodnji idu u škart robu i skoro nikada nećemo znati ko je nešto pogriješio, a greške novinara idu na uvid cijeloj javnosti. Pored toga, sem vrlo rijetkih pojedinaca, od novinarstva se niko nije obogatio.

Free media: Imali ste veliki uticaj tokom vaše karijere i rada koji još uvijek traje. Mlađi koji su radili sa Vama sjećaju se brojnih savjeta, uputstava i pravila koja im koriste u radu i danas: od “obrnute piramide“ do malih praktičnih pravila koja olakšavaju pisanje. Vi ste izabrali put da ne čuvate tajne “zanata” samo za sebe.
Bakračević: To je normalno, jer i ja sam, s obzirom da nisam školovana za novinara, krala znanje od drugih, starijih kolega. Nešto neposredno, u razgovorima u redakciji, a nešto čitajući članke u novinama i slušajući radio priloge. Normalno je da kad me mlađi kolega nešto pita kako da nešto uradi, da mu to i kažem. Ne znam kako bih se osjećala da odbijem da nekog nešto podučim ako znam. Drago mi je kad vidim da je značajan broj tih mladjih novinara izuzetno sazreo, da su mnogi u “zanatu” prevazišli “učitelja”.
Free media: Je li bilo teško da se odreknete puta pravnika ili advokata?
Bakračević: Nije bilo teško da se odreknem puta pravnika ili advokata, jer mi se uštogljeni jezik prava, pun formalizma nikako nije sviđao. Usput, i pravni fakultet sam završila slučajno. Bila gužva na ekonomiji, nisu me primili i ja upišem prava. Ja, sa matematičkog smjera gimnazije, jedva sam se privikla na knjige sa suvim tekstom, nigdje broja, sem po neke godine. Dok sam tražila posao, desilo se da me istovremeno prime i u jedno privredno preduzeće i u Radio. Ja se opredijelim za Radio. Nekako mi je izgledao taj posao, o kome skoro da ništa nisam znala, mnogo atraktivniji i zanimljiviji od posla pravnika. Kad sam počinjala, tadašnji urednik Ramiz Etemović pričao mi je da mu je Radio omogućio da obiđe mjesta koja sigurno nikada ne bi vidio da nije bio novinar. Ja pomislim da je obišao cijelu Jugoslaviju, a možda i nešto inostranstva, a on poče da nabraja sela na Pešteri, Rogozni i na Kopaoniku. Ja se razočarah, a posle sam mnoga od tih sela i sama obišla. Dešavalo se da se zbog nečega naljutim u Radiju, pa pomislim- hoću da tražim posao kao pravnica. Ostalo je na toj pomisli. Kao samouki novinar pročitala sam dosta knjiga o ovom poslu, pažljivo čitala i slušala kako to drugi veliki novinari rade, kako bih ušla u tajne ovog zanata.
Free media: Zašto ste odlučili da odete iz Novog Pazara na kraju? Koliko često se vraćate u ovaj grad? Koliko vam distanca pomaže da dobro posložite sećanja i utiske o gradu?
Bakračević: Znam da je bilo nekih koji su moj odlazak iz Novog Pazara tumačili kao neku vrstu bijega i povezivali to sa odlaskom većeg broja Srba iz ovog grada, kojima sam se, navodno pridružila i ja. A otišla sam iz jednostavnih familijarnih razloga. U Raški, naime, živi veći broj moje familije, a ja sam sama, idu godine, starost, možda i bolest, kada je neophodna blizina i pomoć bližnjih. A Novi Pazar, u kome sam provela čitav radni vijek, znači i veliki dio života, i dalje volim i često mu se vraćam. Kada dođem, imam osjećaj kao da sam se vratila kući. Poslijednjih godina imam i osećaj kao da mi neko krade delove mog grada. Umesto odavno znanih sokaka i ulica niču višespratnice, pa je sve jači utisak da sam došla u neki drugi grad. Ali, na sreću, jedan grad čine ljudi, a ne zgrade.
A. Šaljić