U razgovoru za portal Free Media govori o tome koliko su njena umjetnička filozofija i stvaralaštvo povezani sa dječijim duhom, spontanošću i iskrenošću, ali i koliko je majčinski instinkt oblikovao njen profesionalni put, likovni izraz ,pa i sam život.
Na ovogodišnjem Likovnom salonu mladih njen rad “Povratak” privukao je pažnju publike već tokom otvaranja izložbe, ali i stručnog žirija koji joj je dodijelio treću nagradu. Ipak, kako kaže, motivi i emocije koje nosi taj rad prisutni su i u njenim ranijim slikama.
“Mnogo sam razmišljala zbog čega dominiraju plave nijanse, pošto su moje slike uglavnom plave, a onda se pojavljuju roze i crvene nijanse. Došla sam do zaključka da plava predstavlja brigu koju jedna majka ima prema svom djetetu, potrebu da bude uz njih, da vodi računa o njima. Roze se javlja kao zaštita, zagrljaj, a crvena predstavlja ljubav. Sve sam to povezala i kroz te nijanse predstavljam ono što osjećam prema njima”, kaže Nikšić.
Posvećena je mladima. Iako aktivno stvara, veliki dio svoje energije ulaže u rad sa učenicima. Predaje u Školi za dizajn tekstila i kože i u Tehničkoj školi, a posebno joj znači činjenica da su se na izložbi u Galeriji Multimedijalnog centra, uz njen rad, našli i radovi njenih učenika.
Teško je crtatiti kao dijete
Objašnjava da i u slikarskoj tehnici teži da se približi dječijoj spontanosti i njihovoj igri.
“I Pikaso je nekada radio realistične slike, dok nije došao do toga da imitira dječiji crtež, jer je to najteže uraditi. Dječiji crtež je naivan, iskren, linije su prirodne, opuštene i nesputane”, kaže ona.
Dodaje da odrasli često gube sposobnost spontanog izražavanja i da potcjenjuju dječiji svijet.
“Odrastao čovjek teško može da nacrta dječiju kućicu bez razmišljanja. Uvijek razmišljamo o proporcijama i uglovima. Najteže je imitirati dječiji crtež”, objašnjava ona, podsjećajući da su djeca najiskrenija bića.
Završila je Fakultet slikarstva na Internacionalnom univerzitetu u klasi profesora Mehmeda Slezovića, bavila se dizajnom, modom i crtežom da bi se konačno pronašla u apstrakciji i bojama. Sve to počelo je tako što je otkrila šta je čini sretnom.
“Kao mala bila sam jako nestašna. Mislim da je moja mama pokušavala na svaki mogući način da pronađe nešto što bi mene kao dijete smirilo. Bila sam svestrana, željela sam na sve strane, išla sam i oprobala se u mnogim sportovima“, priča nam ona.
Dodaje da je sasvim slučajno otkrila da je slikanje upravo ono što je čini sretnom, što je na neki način smiruje, jer kroz boju i četkicu predstavlja sebe.
Prve časove slikanja pohađala je kod profesorice Senade Gorčević.
U početku se vodila idejom da će dizajn biti spoj lijepog i korisnog i da će ta vrsta umjetnosti biti isplativija, sve dok se nije odlučila za čistu umjetnost.
“Tokom posljednje dvije godine studiranja imala sam periode kada mi je sve to bilo previše. Pitala sam se da li sam pogriješila, da li sada ne mogu da se pronađem. Htjela sam da probam nešto što nikada nisam – teže boje, teže kolore i strukture. To je normalno. To je period kada se mi zapravo tražimo. Tada mi profesor Mehmed Slezović, kroz jednu moju sliku, kaže da obratim pažnju na Cucu Sokić”, prisjeća se ona.
Zabluda “To mogu i ja“
Tako je počela da istražuje rad Cuce Sokić i završila diplomski rad inspirisan njenim stvaralaštvom. Tokom studija u Novom Pazaru prošla je kroz fazu bavljenja crtežom i dizajnom, a zatim je upisala master studije na Filološko-umjetničkom fakultetu u Kragujevcu, u klasi Gorana Rakića, kada počinje sa apstraktnim slikarstvom.
“Mislim da je to bio jedan od najboljih poteza koje sam napravila. Moj mentor Goran Rakić mi je mnogo značio”, ističe Nikšić.
Tvrdi da za apstraktno slikarstvo važe brojne predrasude, pogotovo kod onih koji o tome ne znaju mnogo.
“I danas je laičkoj publici često teško da shvati šta je zapravo apstrakcija, šta umjetnik želi da objasni. Da li je to samo prskanje bojom? Ljudi često kažu: ’To mogu i ja’, ali to uopšte nije lako”, naglašava.
Navodi da rad u školi i poslovne obaveze uzimaju svoj danak i ostavljaju posledice na karijeru.
“Možda zvuči grubo kada kažem da, kada počnemo da se bavimo prosvjetom, negdje izgubimo svoj identitet. To sam primijetila kod sebe. Sedam godina radim u prosvjeti i zapostavila sam svoje crtanje i slikanje zbog stručnih predmeta”, objašnjava nam ova umjetnica.
Nije bitno značenje, već doživljaj
“Kada me pitaju šta sam htjela da naslikam ili šta nešto znači, meni nije cilj da objasnim značenje. Nije mi cilj da publika samo vidi sliku očima, već da je osjeti. Naravno, neko može da osjeti, neko ne, i to je sasvim u redu. Ali volim da vidim da ljudi osjećaju moje slike”, pojašnjava ona.
Vjeruje da njene slike djeluju umirujuće na publiku.
“Ne mogu da proizvedem isto osjećanje koje ja osjećam, ali često dobijam komentare da se ljudi osjećaju prijatno. Pretpostavljam da je to zbog kolorita, nisu teške boje. Bar meni nisu, a vidim ni drugima. Ljudi se osjećaju smireno. Neko moje slike doživljava kao svemir ili kosmos, a ja ih doživljavam kao morski svijet, zahvaljujući svojoj djeci”, zaključuje ova novopazarska slikarka.
Ovo nije prvi put da je nagrađena na Likovnom salonu mladih. Prije nekoliko godina osvojila je takođe treću nagradu. Do sada je učestvovala na brojnim kolektivnim izložbama, a imala je i dvije samostalne. Prva je bila u Novom Pazaru 2020. godine, a druga u Kruševcu 2022. godine.
A. Šaljić
